Usudim se biti drugačija

To je emocija, to je ono što izlazi iz mene!

Konačno, napokon ili kako god već se kaže, da se usudim biti drugačija. Ponosna i zadovoljna sobom bez obzira na svoj “hendikep” nemogućnosti rađanja, nerealiziranosti roditeljstvom i zakinutosti poznavanjem tih iskonskih svima valjda od životne važnosti potrebnih emocija. Ja za njih ne znam, niti ću ih ikada osjetiti. Može li se to usporediti sa ljubavlju koju sam osjetila kada mi se maca omacila?! Nemojte se vrijeđati s usporedbom, ali meni je to jedini trenutak kada sam svjedočila istinskim majčinskim instinktima. Kod žena me to nervira. Odbojni su mi ti potomci koje gramzljivo čuvaju za sebe. Mačka mi je potpuno vjerovala i dijelila sa mnom sve.

Tipkarim i shvaćam da je to život, da mi se dogodio neizbor, da mi se dogodilo što mi se već dogodilo, vjerojatno prema zasluzi. Osuđena na jalovost i svjesnu odluku i pomirenost sa situacijom. Da sve to naizgled je tako, ali i dalje tinja ona kurva nada i onaj komadić vjere u čudo koji mi je usađen u korijene postojanja. Ta podsvijest, taj instinkt i dalje maltretira i unosi nemir u tu moju po svim kriterijima izrazito ispunjenu svakodnevicu. Ili je to samo jebeni PMS koji me lomi svaki mjesec, nagoni te proklete suze jer opet eto nisam oplođena. Ta predstava traje taj neki period i onda se ispljuskam i preuzmem život i sve njegove tekovine u svim smjerovima u koje me goni i pičim sve. Pičim po svemu da si osiguram lagodnost i da putujem, da bježim od stvarnosti, da tražim nove ljude, nove okuse, mirise, nova prostranstva, nove inspiracije. Vrištim, a ujedno smireno tješim druge, umirujem i savjetujem. Bježim od tuđih savjeta i tuđih pitanja, nosim se onim što mi je dano i kad živim dan po dan, sa zahvalnostima, sa ljudima, onda sam dobro. Onda sam ok, onda i ta moja drugčijost je dobra, prihvaćena i hrabra, ali ima dana kada suze lete u potocima i guše, a promijeniti ne mogu ništa. I opet sam tu i idem i guram i živim taj život kako najbolje znam. Svašta bih, ne nedostaje mi kreacije i želje i ideji. Treba mi vremena, treba mi hrabrosti isprofilirati se i volje raditi, krvavo raditi da bih sve to što sam si namislila stigla. Zanima me može li se itko u toj mojoj energiji stvaranja, preživljavanja, življenja osjećati dobro. Privlači li ta energija ljude ili ih odbija, mogu li kraj mene biti sretni i trijezni pomogućnosti. Vjerojatno ne, ali i za to me zaboli. Oni koji mogu, oni su i vrijedni svega. Bar na kratko, ali tu su i dovoljno mi je jer je bezuvjetno i iskreno.

Oglasi

Pogled kroz prozor

” Kad ti je teško, pogledaj kroz prozor. Vidjet ćeš – i s drugih prozora gledaju. ”

Ništa me ne regenerira bolje od zurenja kroz prozor, moj kuhinjski prozor. Pogled na zelenilo koji opušta. Shvatiš to s godinama. Priroda je čudo. Takve kreacije, rose, paučine, cvijeća, krošnji, pitomih, divljih. Ima li riječi kojima se to može opisati, ima li riječi kojima se ti zvukovi, ta tišina, ta izmaglica pod vedrim, oštrim, ranojesenskim, vedrim nebom mogu dočarati? Može li netko zamijeniti radost kojom te pas nagrađuje kada ga ujutro izvodiš u tu ljepotu? Može li netko zamijeniti nježnost kojom te obasipaju gladne mace dok im daješ doručak? Može li netko to razumjeti tko to nije doživio, može li netko to osjetiti tko nije s tim rastao, odrastao. Cijelu tu sliku trebalo bi nadopuniti zvukom potoka koji u daljini žubori, a voda odnosi brige i tuge. Tako si to uvijek zamišljam i pomaže mi. Volim takva jutra, obožavam svitanja, utapam se u zorama i rosi, obasipana ljubavlju prirode, bližnjih i svojih životinja. Ima li u životu ljepših, iskonskijih i čistijih emocija. Sretna sam što takvu emociju mogu prenijeti u svoj posao jer mi daje slobodu kreacije i iz ničega obično izađe nešto divno, nešto dobro.

Gdje god dođem, uhvatim se kako piljim, kako promatram kroz prozor i upijam svijet. Ima nešto u tim prozorima, nije to samo simbolika, nisu samo metafore, to je izgleda život. To što gledamo, čemu se divimo, razmišljamo, nerazmišljamo, vidimo, ne vidimo. Ispada da je to život u svoj svojoj punini, događa se zahvaljući prirodnim zakonima i događa se, htjeli mi to ili ne, vidjeli mi to ili ne, doživjeli mi to ili ne.

Fotografija preuzeta s http://www.pixabay.com

Uhljebistan

“Ni tuga, ni radost ne traju predugo. Kada tuga dugo traje to samo znači da je sreća na vidiku.”

Ljuta sam k’o pas na sve te nepravde koje nas okružuju, posebice na tu našu bespomoćnost i bezvoljnost da se nešto promijeni, da se nečemu suprotstavi. A s druge strane je strah, vječiti strah za golu egzistenciju. Osvetnički pohodi i zastrašivanje dio su folklora ove vukojebine zvane Hrvatistan. Želiš li pošteno raditi i zaraditi svoju plaću gledaju te kao da si pao s Marsa, a slučajno ako si kod privatnika izrabljuju te do granica izdržljivosti. Imaš dvije opcije, pogrbiti se i gurati dok god ide ili otići, da ćeš nešto promijeniti to ne dolazi u obzir. Svi su ušnjurani, svi imaju nekoga tko ih pokriva tako da svaka donkihotovska bitka od starta je osuđena na propast.

A pravila određuju spodobe kojima su iz nekog, svima nama znanog razloga, dana prava da su nadljudi u odnosu na nas obične smrtnike koji moramo živjeti po pravilima i strpljivo čekati svoj red. O uhljebima i onima koji im to omogućuju nemam volje ni trošiti praznine ekrana, stranka je to sve dogovorila i uredila pa ćemo se mi ostali prilagoditi da ne bismo dotičnog slučajno uvrijedili jer ćemo problem imati mi, a ne dotični. E živote, robijo.

Fotografija preuzeta sa http://www.pixabay.com

Ne volim pametarenja

Normalno?! A što je s ostalima?!

Ne volim pametarenja i ne samo da ih ne volim već mi idu na živce. Ovo je ispalo kao neki stih iz nekog osrednjeg pjesmuljka. Prvi i najveći razlog zašto mi je muka od pametovanja je to što obično pametuju oni koji nisu pametni. Koliko puta sam slušala ne tako inspirativna preseravanja pojedinih umišljenih, oholih njuški da mi se prag tolerancije baš drastično pomaknuo, ali u obrnutom smjeru. Ne toleriram više takve spodobe koje sve zanju, svagdje su bili, sve vidjeli i nije im potreban sugovornik. Mislim si, jebote, stani pred ogledalo i kad si si toliko pametan s njim razgovaraj. Malo su se ovi slobodni dani odužili i takav slobodni stil života uzima danak. Teško mi slušati ljude, a svi nakon podužeg perioda imaju potrebu dokazati kako je baš njima bilo najbolje. Kako su baš oni proveli najatraktivniji godišnji, kako su obišli pola svijeta, kako su okupani obiteljskom ljubavlju. Bolje polovice su im prpošne i toliko sretne što su u zajednicama s takvimm divnim osobama, djeca su savršena i njihove odgojne metode polučuju najbolje rezultate, njihovi partneri su iznad svega, velika društva i super provodi sastavni su dio njihovih života jer su oni tako divni. Znala sam se zagledati u ta sva lica na okupu nakon dužeg perioda i na malo kojem bih uistinu iščitala zadovoljstvo, ispunjenost i mir sa sobom. Nije ni stvar zatvorenosti, ni stisnutosti, stvar je u prezentaciji i u načinu prezentacije. Ima ih koje radoznalo slušam i upijam svaku riječ, a ima njih od kojih se mora bježati glavom bez obzira. Pomažu godine, pomaže iskustvo, jedino što se vlastiti karakter teško mijenja. Što mogu kad sam beskrajno zanimljiva i svoja. Što mogu kada sam s takvim ljudima okružena. Svojim i posebnim. Nenormalnim po svim kriterijima katotalibanske sredine. Neudanim, neoženjenim, homoseksulacima, razvedenim, prevarenim, varanim, s djecom, ali uglavnom bez djece. I dobri smo si, kužimo se jer teško je biti drugačiji u malim sredinama gdje je jedino mjerilo tebe kao osobe jesi li u braku i to plodnom s djecom, ne s djetetom, to nije dovoljno. Moraš namiriti dug čovječanstvu i barem dvoje vratiti. Pitam se tko li je takvu propagandu smislio, sjećam se toga još iz osnovne škole. Kao dijete sam mislila kako je moja dužnost izroditi dvoje djece i vratiti dug čovječanstu. Grozim se samo kad se sjetim toga, a tako su nas pilali, ne sjećam se više o kojem se predmetu radilo, ali čak mislim da nije bio vjeronauk. Sveopće glumatanje i oholost dolaze ne naplatu i to mi je jedina satisfakcija kod takvih “normanih” prepotntnih spodoba. Ipak ima malo pravde, ipak se i oni ponekad moraju zapiti nisu li možda malo pretjerali i s nečim ipak zaslužili da im se događaju takve stvari.

Pogubila sam se po putu, tko o čemu ja o činjenici da nemam dijete. Smiješna sam si više.

Pa da nastavim. Neka bodu, neka ubadaju, neka se preseravju i pametuju. Ispada da je nama ipak, ako ništa drugo slobodnije i to samo zato što ne robujemo “normalnom” i općeprihvaćenom. Tu smo gdje smo sada i nastojimo to iskoristiti u najboljem mogućem smjeru, posložiti si, slagati si, iskusiti, naučiti, napraviti, okusiti, iskreirati sebe u najboljem i najljepšem bivstvu. Onda takav spoj mora rezultirati ljepotom, obiljem, sigurnošću i ljubavi iznad svega i uvijek. Ljubav kao motiv, kao pokretač, kao sudbina, kao nada, kao sve i sa svakim bitnim.

Treba se zauzeti za sebe

Nekada treba lupiti šakom od stol i reći sad je dosta, ponekad treba zaustaviti sugovornika koji napada, treba pokazati zube i ne dozvoliti da svatko kreira tvoj život kako se njemu hoće. Hrabro i odlučno, bez grižnje savjesti i propitivanja opravdanosti i kućnog odgoja, ni godine nisu bitne. Svi znamo koliko ti stari znaju biti otrovni. Dosta je igranja i sitnih smicalica, dosta! Zar me se na takav način treba podcjecivati i praviti ludom. Žalosno je to kada vam je sugovornik sijeda glava, ali bez mudrosti. Kada shvatite da ste prerasli takav vid komunikacije i kada ne možete doći k sebi da to izlazi iz usta žene koja je majka, koja je baka. Takav napad, takva nekultura. Sram vas je za nju i pitate se što li vam je to trebalo, a s druge strane doživljavate oslobođenje jer spoznajete da ste jednom rečenicom otkrili sve. Taj napad, te riječi toliko su ustvari tužne i takvu ružnu sliku i dojam su ostavile, ali ostaje činjenica da sam nakon puno godina zablude spoznala pravu istinu. Guja je pokazala svoj jezik. I onda više ne možeš slušati takvo blasfemično lupetanje i zaustavljaš priču koja je i ovako otišla u takvom nekontroliranom smjeru jer vidiš da tu jednostavno nema pomoći, ta osoba je pokazala svoju suštinu, bezvrijednu, da se okrećeš i odlaziš u nadi da više nikada s tako nekim nećeš imati posla, a hoćeš, frustriranih nerealiziranih žena ima na svakom koraku, samo je sreća što i za takve sada imam recept. Neka se žderu one, ja više sigurno zbog takvih neću. Malo su se na krivu namjerili. A zavist je očita dok postoji potreba za napadom i to na takav ružan način. Noćas ću spavati snom pravednika.

Fora je u tome da nisam konfliktna osoba i imam visok prag tolerancije. Ne osjećam se dobro ako se moram sukobi ti, puno stvari prešutim. Ali ne dira, ne preljevaj čašu jer se pretvaram u lavicu, u goropadnicu koja bi za one do kojih mi je stalo dala sve i napravila sve, a to što su oni dobri do neba ne znači da netko o njima ne vodi računa i postavlja stvari tamo gdje im je mjesto. Tako da će se ubuduće dobro pripaziti kad se dirne u ono što ja volim.

Fotografija je preuzeta s http://www.pixabay.com

Kad se ženski dio familije odvaži na izlet

Toliko gorljivo nisam dugo iščekivala neki izlet, nakon dugo vremena od uzbuđenja nisam mogla ni spavati. Navikla sam već slagati kojekakve avanture pa ni od odlazaka na dulja i dalja putovanja nisam imala putnu groznicu, a jutros, jutros jedva čekam krenuti, sjesti za volan i staviti njih dvije u auto. Zahtjevni su to suputnici i iskusne su, prošle su sito i rešeto, a volim ih obje, svaku na svoj način. One me i trpe cijeli život, odkad pamtim za sebe, pamtim i o njima. Naravno, jedna se podrazumijeva, to joj je “dužnost” već kad me rodila. Umirovljena profesorica moja, a s drugom me čak ni krv ne veže, ona je bila bratićev izbor i tu je godinama već, nekada više, nekada manje, ali postojano i na neki način odano uvijek. I sad neka avantura počne, samo se još malo moram strpiti, popiti kavu, obući se i pripremiti se za ove nepredvidive vremenske uvjete. Sutra mi je rođendan pa mi je ovakav izlet tribjut tu 39 i priprema za veliku obljetnicu i tulum u povodu četrdesete. Kako li se samo veselim toj ozbiljnoj brojci, imam neke dobre predosjećaje, ali ne želim srljati o tome, ima vremena. Današnja avantura započinje, a detalje ću tipkati nakon povratka da ne pišem fikciju. Kamere za brzinu sam provjerila, ostalo nije toliko bitno, kako kaže moj šofer, samo gas!

Vašar, al’ doslovno

Opravdala sam očekivanja i jasno mi je zašto je bilo toliko uzbuđenje. Znači toliko te spustit’, a opet s druge strane toliko razumjeti mogu samo one. I koliko je trebao odmak meni, ispada da je više trebao njima. Hrpa stvari se razjasnila, hrpa stvari dobila je sasvim drugi smisao i značenje, a s druge strane sve trgovine su obiđene, u svaku se zavirilo, probalo, čak se nešto i pazarilo. Zaboravila sam kako je to sa ženama ići u šoping. Zaboravila sam kako je to bez muža uživati u izlozima, u svemu što se nudi i slagati outfite bez vremenskog ograničenja i muške nadurenosti. Lijepo je otvoriti neke nove svjetove, lijepo je smijati se svim srcem zbog najbanalnije gluposti, otračati s mjerom taman da se malo začini dan i pronaći nova mjesta koja su tu oko nas, blizu, pa ni 300 km danas nismo napravile. Taj Pećuh je posjećen puno puta u svakojakim aranžmanima i sa svakojakim ekipama i drštvima, premda u ovom sastavu mi se činio najneobičniji, kamo sreće da smo osim trgovina uspjele proći ono što sam ja željela, onaj lijepi centar sa svim povijesnim zanimljivostima, ali žene kojima je šoping pokazan i na nekim novim mjestima, do sada nikad viđenima, ostao je okosnica priče. Kultura će morati pričekati neka bolja vremena kada buvljak neće oduzeti sve vrijeme predviđeno za šetnju centrom. Buvljak je pobudio znatiželju, toliki gužvanac sa socijalističkim, ruskim, komunističkim ostacima da sam rado kompenzirala već viđeno i obiđeno središte grada s tim da vidim pravu sliku stvari baš kao na Jakuševcu gdje smatram da se najbolje osjeti bilo grada, bilo naroda.