Na putu prema boljoj sebi

Još malo, jedva čekam!

Grintala sam ovih dana strašno, nezadovoljna bila, uplašena, usplahirena. Preuzimala tuđu energiju, hvatala se za tuđa mišljenja, popuštala, prilagođavala se da bih preživjela. I evo me tu sam, čitajući druga iskustva, smještam se u neke normalne okvire i počinjem se radovati blagdanima. Slavim i iznutra i izvana. Počelo je danas, sa sv. Nikolom. Kada sa trideset i devet godina dobijete poklon koji ne može stati u čizmu, shvatite da nekome puno značite. Pa neka je to i mama, neka je taj sv. Nikola ona koja se ni šibu nije sjetila staviti jer njoj kod tebe ništa ne fali. Dobra si joj baš takva kakva jesi i ti i sve što ide uz tebe.

Dijelite, darujete sebe onima kojima je potrebno! Njih se isto sjetite, radost će biti obostrana. Neprocjenjivo.

I jutros sam odlučila, ma zašto ne trebaju pokloni?! Zašto bi to bilo samo bacanje novaca, kako netko može imati baš sve, zašto je to nepotrebno gubljenje vremena?! Nije uopće stvar u tome. Stvar je da želim kupovati i skupe poklone, jer tko zna koliko ćemo još imati prilike jedni drugima pokloniti nešto. Pa neka taj poklon bude lijep, neka bude raskošan, neka bude praktičan, neka bude jeftin, neka bude sitnica, ali mora osvanuti na Božić pod tim borom. Mora. I ništa nam ne treba biti skupo ako smo u mogućnosti, jer vrjednije je od sveg mrtvog kapitala na računu i nekih velikih planova za tamo nekad. Tu i sad momci, naravno ne mislim da se izuješ do te mjere iz cipela da ne možeš preživjeti dalje, ali nepotrebno buksanje, sebično sakupljanje što veće hrpe mi nikada i nikako neće biti jasno. Svaka čast ako si želiš osigurati siguranost, ali što je ta sigurnost. Jesi li siguran da ju upravo u tom zavežlju imaš? Imamo li danas ikakve sigurnosti ili je bitnije nekome staviti osmijeh na lice, dodirnuti srce, dotaknuti dušu sa malim, velikim ili bilo kakvim znakom pažnje. Ne može nam biti isprika da osoba ima sve. Ne može. Nitko ne može zamijeniti taj osjećaj kada raspakiravaš pa čak i najgluplji poklon koji si ikada mogao dobiti. Bitna je namjera i bitno je to da imaš kome pokloniti.

A onda ti dođe Niko, najpoklon ikad jednog sretnog djeteta i potvrdi ti tvoju teoriju i raduješ se današnjoj kupovini poklona svim svojim dragim ljudima jer gužve su ipak nešto što i dalje želim izbjeći i u čemu u zadnje vrijeme baš i ne uživam jer mi moj Grinch redovito pokvari ugođaj i uživanciju, a možda bi i to ove godine mogla promijeniti i uživati u gužvi i ljudima strpljivo i radosno. Dijeliti i primati dobru energiju i hranu i muziku i cugu i priče i šale i zagrljaje i poljupce i mirise i ukrase i ideje i ljubav i nadu i ….

I šljokice su mu na nosu

Fotografije su preuzete sa http://www.pixabay.com

I Grincha sam uspjela smekšati, idemo sutra u kupovinu i na adventski cugu! Jupiiiii

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s