Ne fale mi ljudi

Prijatelju, zastani, pogledaj, udahni!

Ne fale mi kolege, ne fali mi rodbina, a bome ni tazbina, ne nedostaju mi prijatelji, ako je što još od prijateljstva ostalo. Zatvorilo nas u naša četiri zida, sa najbližima. Meni dosta. Meni savršeno, konačno po mojoj mjeri. Ne gnjavi me dosadna rodbina, Uskrs prošao bez katotalibanskoh maltretiranja, bez prenemaganja i licemjernih čestitki. Konačno je fokus na bitno, na nas, na zdravlje, na preživljavanje i usklađivanje. Osigurati se na više polja, gospodariti i raspolagati s onim što se ima ustvari je umjetnost, a umjetnost volim u gotovo svim oblicima. Čak mi i glazba počinje pasati, ti neki probrani i uhu ugodni zvukovi imaju terapeutski učinak. Ponovo mi duša zapjevala. Neobično je ovo vrijeme, a opet sam toliko zahvalna na svemu. Događaju se stvari s razlogom. S razlogom je stao svijet, ali nismo mi. Imamo priliku iz ovoga izaći bolji, jači, želim vjerovati da će tako i biti. Želim da svi nauče svoju lekciju i da stvari sjednu na svoje mjesto. Vjerovat ću i nadati se da će tako i biti.

Želim to svjetlo, tu trunčicu nade!

Vesele me duhoviti pojedinci koji olakšavaju ovu situaciju, tješe me obrazovani, stručni, pouzdani pojedinci. Sram me je pojedinaca, neke bih mogla zadaviti. Cijeli spektar emocija pere me danima, dan po dan. I samo mi potvrđuje da mi ljudi ne fale.