I još jedan oproštaj, još jedno zbogom

Jedno zbogom jednostavnošću i nježnošću ovog divnog cvijeta

Teški su mi rastanci, bolna mi je spoznaja prolaznosti. Pitam se zašto se to nama događa? I samo mi se potvrđuje kvaliteta nad kvantitetom u svemu. Posebno u tome, u umijeću življenja. A oni su znali živjeti, životi su im pravi romani i zanimljive, duboke priče, pune obrata, susreta, težine, ali istinske ljubavi spram života i svega stvorenoga tijekom. Nije dug, nije dugovječan, ali je poseban, ali je onakav kakav bi trebao biti i njihov je. Živjeli su do zadnjega po svom, hrabro i dostojanstveno, samo su se ugasili, samo su zaspali bez da su nekoga opteretili, bez da su nekoga zagnjavili.

Netko je negdje našao smiraj duše. Ovim fotografijama odajem počast onoj koja me naučila biti jakom, snažnom ženom. Koja mi je pokazala kako živjeti vlastita uvjerenja primjerom, ne mlateći praznu slamu. Onoj koja me naučila da uz jutarnju kavu najbolje ide rakija, prava rakija. Onoj koja mi je otvorila dušu i ispričala svoj život, svaki puta pomalo, uz kavu, uz rakiju. Koja mi je oprostila odlazak i razdvojenost od svoga najdražeg stvora. Ispratili smo te s ljiljanima, Ljiljana. Znam da si našla mir, jer si tako i otišla… u snu, tiho!

I život ide dalje, spašavamo se, vadimo se iz onoga što si ti s hrabrošću nosila i promatrala. Rasplest ćemo i taj gordijski čvor, presjeći i izaći kao i do sada pobjednici. Znamo koga se čeka, koga se osluškuje. Ima u nama hrabrosti, ima u nama razuma. Zato i šute, izbjegavaju i boje se. Istina isplivava, istina polako pobjeđuje.

Ždralovi su gotovi. Svih 1000 sam uspjela u ovih mjesec i pol napraviti. 1000 ždralova je nanizano i čekaju. Čekaju onoga koga si trebala upoznati, onoga kome će donijeti sretan život i zdravlje. Napravila sam ih, i vidjevši da ih Japanci daruju na vjenčanjima ili prilikom rođenja djeteta baš za dug i sretan život, odlučila sam pokloniti djetetu koje ćemo posvojiti, kojem ćemo biti roditelji, da mu i ždralovi osiguraju dug i sretan život. Sreća je što su mu još ostali jedan djed i jedna baka. Molim se da tako i ostane.

Oboružani strpljenjem, čekamo. Čekamo edukaciju za početak. Čekamo mali tračak nade da bi do toga moglo doći, a do tada pripremam se čitati tuđe iskustvo prolaska kroz sve što smo prošli i što nas još čeka. Pripremam se i nadam se.

A do tada smo udomili jednu malu žutu macu, Zlatku. Pisala sam već o njoj i tome koliko je umiljata i zahvalna. Koliko ju naše dvije mace ne mogu smisliti. A opet su se pomaci dogodili. Sada mogu biti u istoj prostoriji. Sada smo sve na okupu i čitamo. I dalje mi knjige najviše pomažu i dalje me neka štiva čine živom više od ičega drugog. Trebaju mi priče o ljudskosti, preživljavanju, sirovom životu. U njima uživam, u njima uživamo.

I promatram svijet i sudjelujem u svim tim suludim i nepredviđenim situacijama i promatram nebo i još se mogu diviti ljepoti oblaka, obasjanoj šumi u suton i voljeti sebe i voljeti i tješiti druge, davati se i davati i brinuti i nadati se najboljem, a ne očekivati ništa i biti zahvalna i radosna!

Pogled s naše terase

One comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s