Našim stazama ne stižemo kamo krenemo, uvijek neko iznenađenje

Krenuli smo u subotu kasno, jutro je bilo, ali poći u neko ozbiljnije planinarenje nije bilo moguće. Moj šofer bez svoga bjuti slipa ne funkcionira, a i kad s vulkanizerom dogovorite termin, bitnije je to ispoštivati, nego termin s liječnikom, ni s frizerima se više nije za igrati ili hodaj okolo čupav i neuredan. Sve u svemu popeli smo se, ovaj puta čak mi je bilo lakše nego prije desetak godina. Koliko sam se samo bila uspuhala, sad i nisam toliko, valjda zato što sam znala što nas čeka. Trebalo je gore biti sunca, ali magla mu nije pružila priliku, gusta kao mlijeko nadvila se nad tu divnu šumetinu i nije dozvolila panoramski pogled na kamenolom, na Papuk, na Veliku. Volim te legende o vitezima templarima, a i ne čudi me da su se utaborili baš na tom terenu. Te njihove utvrde, Ružica grad, velički Stari grad skrivaju neke priče protkane mistikom i imate potrebu diviti im se i promatrati ih sa strahopoštovanjem i znatiželjom.

Do vrha Lapjak nismo stigli, zazujali i vratili smo se istim putem, ali prije smo pojeli što smo ponijeli. Ručak u srednjovjekovnoj utvrdi, okruženoj gustom šumom i maglom, to je neprocjenjiv užitak i topli čaj koji vraća energiju, nakon za mene, ozbiljnoga uspona.

Moji vitezi templari

Olakšava mi to kretanje funkcioniranje, čak sam se prijavila i za virtualnu humanitarnu utrku “Vukovaru sa srcem”. Kakogod, bit će to moja prva utrka u životu, može se i hodati, bitno je odguditi tih 5 km, a to ću moći. Ne podnosim te priče o Vukovaru i uopće se sad tu ne planiram opravdavati i ulaziti u priču o tome. Mislila sam to potpuno izignorirati, ali ovo mi se učinilo tako plemenito, a i pomaklo je moje granice, tako da sam se odlučila za taj čin. Premda me bilo sram zapisati se i da se moje ime nađe na listi. Pa onda nisam stavila oba prezimena, nek’ me ljudi ne prepoznaju. Ne volim se hvaliti s tim, niti predstavljati kao neki dobrotvor. Uplatim s vremena na vrijeme, kada me neka priča dotakne, potrese. Smatram da je to naša dužnost, nas koji smo blagoslovljeni da imamo komotno. To je po nekim mojim standardima.

Trenkov dvorac, otkrio boje jeseni

Onda se još dogodilo čudo na Svjetski dan posvajanja. Sramežljivo sam objavila fotografiju moga i šoferovoga dlana s smajlićima i stavila ju u komentar kao znak podrške svima koji imaju veze s posvojenjem i napisala da je naša priča tek na početku. To je izazvalo takve pozitivne reakcije i povezalo me s još mnogo žena u sličnoj situaciji, čak i s nekim poznanicama za koje nisam ni znala da su isto tako dio te priče. Ne stižemo još na odrediše, ali naš put je pun zahvalnosti spram svake rečenice, sugestije, poznanstva, natipkane podrške. Uistinu iziskuje more strpljenja, vjere, nade… Tako mi dođe da odustanem, kad je sve tako sporo, čekate, čekate, čekate, a još nije ni počelo. Bojite se kritizirati sustav jer o njemu ovisite, a ponekad bi vrištala, strah me i pomisliti koliko još. Što su li ti ljudi prošli, a onda ih okolina ima hrabrosti osuđivati. Tko to prođe, tko to izdrži, takvi zlobni jezici mu ne mogu baš ništa, u tome je snaga. Možda me to i drži, možda me to i tjera da ustrajem, da se borim, da ne odustajem.

9. studenoga – Svjetski dan posvajanja

Udomili smo još jednu macu, opet glumim dobrotvora, ali kad ga brinete, kad ga nanašate veterinaru, kad vam je stalo. Teško je to usporedivo, ali male uvertire trebaju postojati. Pronalaze oni nas, možda će nas tako pronaći i ono što nam treba, kada nam bude trebalo.

Do tada se snalazim u ovim ludim vremenima, našminkam se i glumim kako je sve u redu, kako je sve na svom mjestu. Pa ću valjda svim onim teorijama i zakonima o privlačenju privući konačno nešto ekstra, nešto posebno! Do tada, šaljem velike pozdrave svima u ovaj tmurni, jesenski, kišni dan, iz moga raja, iz moje knjižnice!!! Žuto za malo sunca, malo boje, malo čarolije…

Svaki muto, voli žuto!