Skitam/skitamo za balans

Svi su s ogorčenjem ispraćali 2020., ja nisam. Usrana je bila i preusrana, hoćeš globalno, hoćeš na osobnoj razini. Izgubili smo puno, nepovratno, dvije godine zaredom obilježile su smrti, najprije mog oca, a nedavno i mog šofera majke. Više nam se činilo da živimo neki loš scenarij, nego smo živjeli život uz koronu. Da mi je netko pričao kako će nam izgledati život, vjerojatno bih mislila da ga neću moći živjeti, da se neću moći nositi sa svim tim gubicima i onim što nam je život dodijelio. Ali evo, ipak se kreće i tu smo. Ova je započela još usranije, kao nekakav loš horor. Uz sve još smo izgubili i tlo pod nogama. Sva sreća pa sam se navikla na suze, plakala sam duboko osjećajući bol, nemoć, očaj ljudi koji su u par sekundi ostali gotovo bez svega. Valjda da bih sebi olakšala postojanje, odmah sam složila paket svega što smo u kući imali (zahvaljujući koroni opskrbljeni smo svim kao malo lošije skladište) i vozili kad sam na fejsu vidjela gdje se vozi i tko organizira donacije. To što je informacija bila za Đakovo i njihovu malu crkvu nije bilo bitno jer je Alma (za vrijeme rata više obitelji iz Odžaka je u našoj kući pronašlo dom zahvaljujući mom dragom pokojnom ocu koji me i naučio nikada ne prebrojavati krvna zrnca – Alma je jedna od njih) objavila da jedan brodski prijevoznik skuplja i odmah vozi pomoć, ne čeka sutra kao Crveni križ. Ostavili smo paket, zar je slučajno da sam baš njenu objavu vidjela?! Nakon toga majka učenika s dijabetesom i šefica udruge Brodski slatkiši objavila je da skupljaju za dijabetičare stradale u potresu. Ostala su 3 uređaja za mjerenje razine šećera u krvi od pokojnog oca, kupila sam baterije i osposobila ih, te ih odmah ujutro dostavila. U općinu sam odnijela novu deku i uplatila udruzi mladih novce. Nakon toga sam imala svoj mir znajući da sam nešto napravila. Ovdje to sad pišem, nisam se naslikavala i objavljivala svoja dobročinstva i to je malo, premalo, ali drugo nisam znala i mogla. Još smo na Novu godinu odhodali i moj šofer i ja 5,3 km u sklopu virtualne utrke Hodaj, trči, bicikliraj za 53nju. Šoferu nije bilo po volji što se novci uplaćuju Rotary klubu, ali na kraju je pristao jer sam kao po običaju ja uplatila sa svog računa.

Da bih sve to mogla preživjeti krećem se, hodam, šetamo, planinarimo. Aplikacija Huawei zdravlje me spašava. Izazov je dobiti medalju, zadnju sam dobila jer sam 21 dan uzastopce napravila preko 10 000 koraka i što taj mob nosim konačno sa sobom jer je nekada ispadalo sramno moje ne kretanje, a ustvari bi mobitel ostao tamo negdje, zaboravljen.

Slavlja sam na silu isforsirala. Da, slavili smo novu godinu, moj mali krug, ne mogu reći velikih ljudi. Nisu oni veliki, oni su dobri, oni su dragi, naivni… Tako da me živcira ta Massimova pjesma i to koliko ju svi forsaju. Zar stvarno imaju svi krugove velikih ljudi?! On možda da. Ja ne, moji su obični, jednostavni, dragi ljudi. Mi svakodnevni i u slavlju i u tuzi. Druženja nema, nedostaje, ali tako je kako je. Zato hodam, hodanje mi pomaže isprazniti se i dovesti tijelo i duh u balans. Osvajamo vrhove, testiramo granice. Izražavam se tu, tamo i gdje stignem da se ne zatvorim, kažu psiholozi to nije dobro.

Ne očekujem ništa, ali se nadam.

2 comments

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s