Malo životne radosti

Kada su staricu upitali zašto je uvijek tako vesela odgovorila je: “Nosim ovaj svijet samo kao komotnu odjeću.”

Nepoznati autor
Zalazak sunca tijekom šetnje po polju, Motajica je u daljini

I ovaj vikend smo hodali za Petrinju, samo ovaj put malo više od 6 km. Nisam ni znala koliki je to napor na ovoj zimi. Taman kad pomislim kako sam malo ušla u formu, opet sve ispočetka. Nije bitno hodate li po ravnom ili uzbrdici, hladnoća vas strašno usporava, jer smo i nakon ovog pješačenja za Petrinju svaki dan odrađivali svoje šetnje i to je baš bilo zahtjevno i naporno. Puše, smrzneš se, a opet imaš tu neku satisfakciju, tu pobjedu nad sobom, malu, ali slatku. Onda odmor, topla kuća, čaj, tople kiflice imaju još više smisla. Onda je to ono što taj odmor u dvoje treba biti, onda je to zasluženi raj. Možda zvuči pretenciozno, ali valjda kroz sve te tuge i gubitke naučite biti zahvalni za svaku i ponajmanju sitnicu koja vam pruža mir i zadovoljstvo. Nakon tjedna nespavanja i borbe za naša dva udomljena mačića i poraza, dobro je da smo uopće funkcionirali. Naši mali anđeli su našli neko bolje mjesto, jer priroda se čisti. Virusa ima na sve strane, životinjskih, ljudskih. Tješi me to što su uživali, što smo mi uživali, što mi je ovaj period života uz njih bio predivan, a izgleda da svemu dođe kraj. I taj virus nismo mogli pobijediti, ni sa svim antibioticima, infuzijama, jednostavno je on pobijedio nas, ali nas je i naučio puno. Nauči se čovjek s godinama biti zahvalan, dijeliti i uveseljavati druge, ali i nositi se s gubitcima. Tješiti. Tu smo valjda jedni za druge. Naše mace su našle bolje mjesto, a nas učinile boljim ljudima.

Predivno jedno prijateljstvo i kao da je sve baš tako moralo biti

Puno smo se dali, a puno smo i dobili premda nam to nije bio cilj. Poklope se neki datumi kao da vam nešto poručuju, ne može to biti slučajno, ne može.

Zubato sunce

Nauči se čovjek biti zahvalan za sve što mu ostaje u životu, za sve što ima i za sve što je. Pronađu se novi smisli, vrate se neki stari, zaboravljeni, potisnuti osjećaji, počnemo gledati život nekim drugim očima. Teški neki podsjetnici nas vrate na prave tračnice života i ne brinete više, prepustite kormilo nekom drugom, nekom iskusnijem i ne nadmećete se jer znate da će izvedba opet biti bez premca kakogod. I tražite unutarnju radost i zadovoljstvo i znate da se sve odvija savršeno i ne dramite kao inače. Sve se događa s razlogom i ono najgore može postati ono najbolje, ono što vam je trebalo.

One su još uvijek tu, mazne i tople i valjda će one biti dobro
Kiflice s našim domaćim pekmezima od šljiva, malina, dunja i jabuka

I nema predaje, ali ni besmislenog radoholizma i bježanja od sebe i od drugih. Divno je obnoviti neke zapostavljene odnose, divno je opet biti dio zajednice, divno je ne boriti se za život, nego ga živjeti. Divno je darivati i biti darivan, poklanjati utjehu, poklanjati sebe i znati da si dovoljno dobar bez obzira na sve. Ne želim biti savršena, ali želim činiti ono što se isplati činiti pa makar to činila loše, a želim konačno pustiti i drugima da i oni rade kako najbolje znaju i umiju. Ne želim biti Vegeta i u sve se miješati i određivati. A i ovo što ću vam sada napisati je citat koji mi je trebao u životu.

“Nikad ne pokušavaj naučiti svinju da pjeva. Tratiš svoje vrijeme, a i živciraš svinju.”

Citati i poneki stavovi, savjeti, ili što to već je, su preuzeti iz knjige Susan Jeffers, Okončaj borbu i zapleši sa životom: Kako se uspraviti kada te svijet ruši. Toplo vam preporučujem tu knjigu, svaki segment knjige nas vraća sebi samima, podsjeća nas na ono što i sami znamo, osjećamo, ali često zaboravljamo i vodi nas prema životu kakav bi u suštini trebao biti. Podsjeća nas da je naš cilj uživati, a ne dostići savršenstvo i još mnogo toga korisnoga što često smetnemo s uma. Ne sjećam se kad sam zadnji put pročitala nešto i imala potrebu gotovo cijelu knjigu zapisati u svoju bilježnicu “Moji trenuci za pamćenje”.

Ne dozvolite da se zaledite iznutra, biram ljubav pa kako mi bude

Možda će fotografije dočarati taj moj, naš komotni svijet kojega tako rado nosim sa sobom, na sebi i u sebi. Još i kad dobijete na poklon najkvalitetnije slikarsko platno, veće od stola, raduje me slobodno vrijeme koje ću provesti maljajući ga pomno i s puno ljubavi. Taj trenutak čekam kao najveći blagdan. Hvala ti mužu, znam da je za cvijeće bilo prehladno, a i ona gospođa kod koje sam si izabrala cvijet malo je pretjerala s cijenama. Ovo je investicija, ljubim te!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s