Htjela sam biti prava supruga domaćica i svom Šoferu pripremiti pravi rođendan. Znači, torta, neke grickalice, naresci, gosti, puhanje svijeći, nazdravljanje, poklon, ma sve. Čak sam se probudila u 4 ujutro da stignem sve svoje sumanute projekte odraditi. I što se dogodilo? Dogodila sam se ja i moja nestrpljivost i još ću ovo, još ću ono, samo još ovo, vidi stignem još ovo. I kako je završilo, kada je torta dobila svoj završni sloj i trebala otići na hlađenje u podrum, vrag mi nije dao mira, otvorila sam kalup. To je bila greška, jer se sloj sa šumskim voćem nije dovoljno stegnuo, nego se sve krenulo lagano razlijevati, preko Ikeinog auseca tako da joj više nije bilo spasa. Šofera su valjda probudili moji očajnički jecaji i psovke tako da se nije usudio ni tješiti me. Šutio je i promatrao, dobro je procijenio da je nešto progovorio, on bi bio kriv. I ovako je on bio kriv, jer uz sav moj trud za njegov savršeni rođendan on se ponudio nećaku pomoći betonirati. I ispred moje vizije savršenog rođendana, izabrao betonažu. I dobro da je tako, koliko sam bila ljuta i prigovarala, ispalo je baš kako je trebalo. Toliko obveza taj dana, sastanaka, zoomanja i svega mi se poklopilo da nam je ostalo vremena jedino za prošetati prije spavanja. Rođendan je prošao s tortom u smeću, ustvari to jutro su ju smećari odvezli, znači bez torte. Takvu ju nisam mogla gledati i skupljati, nego sam ju zafijatila u smeće kao da se ništa nije dogodilo. Nakon takve ružne scene i histerije, bačenih sati u rano jutro, baš kao neka luđakinja, usudila sam se poslati mail mentorici nakon 6. godina. I gle čuda, žena je sasvim pristojno odgovorila i stavila se na raspolaganje za dalje. A toliko sam taj mail odugovlačila, toliko se bojala reakcije, a ona ispala topla, ljudska, puna razumijevanja, sve suprotno od onoga što sam očekivala. Zamisli, ljudi su dobri, ljudi su ipak veličine s razlogom, a ne mojim sitničavim uvjerenjima. Koliko još moram učiti, koliko još raditi na sebi…
Da, nisam savršena, savršena torta koja mi je uvijek do sada ispala savršeno, ovaj put je savršeno završila u smeđu, ali mi je dozvolila pogrešku, ali mi je dozvolila promašaj, a i da sama sebe spoznam i prihvatim da nisam supruga domaćica. Vratile su se neke stare želje, veliki snovi, a novi eksperimenti u vidu čvarkuša ne moraju točno biti po receptu. Kad hoće, hoće! Uspjele su, i s tucanom ljutom paprikom su baš bile ono što volim. A rođendanske torte ostavit ću jedan period sa strane. Dok ne zaboravim debakl. I još nešto, te psovke koje su uistinu bile nemilosrdne dovele su do toga da sam ozbiljno išla proučavati i tražiti kako se riješiti bijesa, kako se riješiti pomaknute agresije. Ovdje je bilo dobro što sam bila ljuta jedino na sebe, nitko mi drugi nije bio kriv. I oprostila sam si, i volim što nisam savršena i što je taj rođendan ispao takav kakav je. I što me Šofer vratio u više sebstvo. Jednostavan i skroman, bez pompe i pretjerivanja. I bez brda hrane, kako to obično biva. Zašto jedino tako znamo slaviti ili je meni nešto promaklo? Pomičemo granice i možda bez svega toga, bez obaveza i formalnosti, bez nametanja i forme je opušteno i onako kako treba biti. Na kraju dana nas dvoje zagrljeni i sretni kao male svinje. Bez torte, poklona, gostiju i meze.
Spržilo me to zoomanje, i ti sastanci, vijeća, edukacije. Nedostaje fizički kontakt, nedostaje međusobna neformalna komunikacija. Sve to uskladiti, nakon zore provedene u kuhinji i debakla. Treba vam more samokontrole. I još uspijevam baratati sobom. Kada nakon sati i sati edukacije za posvajatelje, vas upitaju znatiželjnici: “Hoće o toga biti nešto?”. Što bih trebala odgovoriti, osim da nemam staklenu kuglu i da ne mogu znati, a da se ne nadam pa ne bih to ni radila. I još ih zanima tko su drugi očajnici (tako oni nas vide, samo se to ne usuđuju reći) s nama na edukaciji. Valjda da mogu prepričavati po kavama, na svu sreću smo upozoreni da o tome ne smijemo govoriti. Pa ja ovakva blesava i naivna nisam se izletila. Koliko mi je i ta psihologinja pomogla, koliko mi je lakše kad znam da mogu otići kad su pitanja neumjesna i da se znam postaviti, da znam vratiti protu pitanjem, a zašto vas/te to zanima? Veliko je to otkriće za mene, velika je to spoznaja. Nakon toliko godina školovanja, prvi puta vam netko kaže da se treba zauzeti za sebe i ne treba se nikome opravdavati, objašnjavati, dokazivati. Ajme, spasila se, spasila me! I još spoznaja da sam tim cviljem, plačem i proklinjanjem sudbe klete pomirila se s neplodnošću i tako se pripremila za drugo rješenje, za sve ovo što prolazimo. Možda je to upravo ono što me čeka, ili ne čeka, koga briga, bitno da sam sa sobom dobro. I da sam napisala naše motivacijsko pismo za centre i da je spremno bez obzira što smo tek na pola puta, nekako sam u glavi već tamo! Pisat ću vam i o tome, jednom… Uskoro, nadam se!
Dnevnik bibliotekarice 