„Ali čovjek, zato što živi samo jedan život, nema mogućnost provjeravati hipoteze pokusima i zato nikad ne može saznati je li trebao ili nije trebao slijediti svoje osjećaje.“
Nepodnošljiva lakoća postojanja, Milan Kundera
Tako je kako je, a dobro je trenutno. Baš dobro! Sve nekako ide svojim tijekom, dišem i prihvaćam onako kako je. Kreiram ljepše, bolje, podnošljivije, inspiriram se pametnijima i lako je i jednostavno. Mic po mic, posložilo se i ne prokišnjava, tu i tamo koja kap, ali to je zanemarivo. Očvrsnula sam, ne smeta mi svaka sitnica. Uspostavljam kontakte, čak i inozemne, čuda su ipak moguća. Usavršavam se u svakom pogledu i napredujem, samo mi još malo hrabrosti nedostaje, ali nema žurbe. Tamo gdje stižu ti najveći u zadnje vrijeme mi se uopće ne žuri, uspostavljam balans, uspostavljam ravnotežu.
Pokućni buket 
Za knjižnicu 
Ždralovi za po kući 
Knjižnični Zmajo
I samo se treba odvažiti, otisnuti i sva ludila ostaju daleka, nevjerojatno je, ali zarađena su na istim mjestima. Ljepota prirode i njene kreacije nadomješta ludila i nagrađuje s malo sreće i sklada. Mi, toliko disfunkcionalni, a opet toliko bliski i potrebni si. Dižemo se i razumijemo, hrabrimo i tješimo, volimo se iznad svega. Različite su to ljubavi, ali premisa dobrobiti im je zajednička. Puno je tu strasti, puno tenzija, ponekad i niskih strasti, ali sve se na kraju svede na veliku podršku, toleranciju i razumijevanje. Tako divno, baš kao ovaj Trg Vatroslava Lisinskog u Osijeku. Kad se samo sjetim onog groznog parkinga i ove ljepote sada, zaista čuda su moguća. Možda baš zbog trenutka kada se pokazao u svoj svojoj raskoši, natkriven najdivnijim oblacima i urešen najdivnijim cvjetnim grozdovima mladih krošanja. Rijetki prizori harmonije arhitekture i prirode točno onako kako treba biti. Osupnuta sam bila ovim prizorima, žao mi je onih koji to ne vide. Meni je ovo savršen dan, trenutak, kompozicija, osjećaj, život. Hvala Ti na ovome.
I uklapamo se u prizore, svatko sa svojim mislima, brigama, tugama, uspomenama, a Drava odnosi ili bolje rečeno donosi ovaj trenutak, ovu kreaciju Svevišnjeg savršenu u majskoj, šakatoj ruži, ivančci i perunici. Savršenu kao dugini spektar boja, kao osunčani dio šume zlatnim zalaskom sunca.
U mom dvorištu 
Prva perunika 
Ivančica za Ivanu 
Mamina majska ruža 
Zalazak 
Duga iznad voćnjaka
Bože, ona se vraća usamljena s kiše
proljetne,
a mjesto kose -
jorgovani joj preko čela,
i šum ružičastih latica.
Vrata su hladna.
I ne može ući.
Kiša je pretvara u krhku voćku,
u stablo -
sa kojeg bih htio brati ivanjske jabuke.
Oko nje šušte vitke trstike sanja,
i vjetar je udaljuje od mene.
A crne žaluzine su pale.
(Benošić, V. U okovima. Slavonski Brod, MH, 1969.)
I opet se otvaraju neki novi smjerovi, vode me neki neobični putokazi, neka neobična providnost osvjetljava put. Kamo ću stići, kamo ćemo stići i što li će nas sve po putu zadesiti vidjet ćemo. Bitno mi je da smo cijepljeni, da smo živi i preživjeli… za dalje, ma koga briga… Tu smo gdje smo i fantastično je!
Dnevnik bibliotekarice 