Bizarne slučajnosti

Svijet svakoga slomi, a naposljetku ispadne da su neki jači na slomljenim mjestima.

~ Ernest Hemingway

Debela sam i gotovo, konačno mi je realnost doprla do mozga, probudila me, osvijestila, pljusnula, uništila, stresla. Stala sam na vagu, znala sam da sam se udebljala, ali da će vaga pokazati gotovo 100 kg me skoro onesvijestilo. Cijeli život se mučim s kilama, ali ovo sad je prelilo čašu. Tješe oni mene svi da to nije tako strašno, da je to ok, ali to je zastrašujuće. Pa kako to nisam vidjela, kako mi je to promaklo, kako sam tako izgubila kompas. Bavila sam se svim i svačim, nosila se s tom usranom epidemijom, zatvaranjima, gubicima i gle kud sam došla. Niže valjda ne mogu, sram me je sebe. Pa trčala sam, planinarila sam, hodali smo, a opet sam se debljala. Istina je, hrane se nisam odricala, hrana mi je bila lijek i utjeha. Sad sam odlučila nešto promijeniti, ne nešto nego radikalne promjene uvesti i pomaknuti se konačno s mrtve točke. Napredujem ja iz dana u dan, tako da mi nije jasno kako se to tako otelo, kako sam to tako nesvjesno pustila i zapostavila se. Zašto se toliko toga nalijepilo na mene? Pa jebte šta bi bilo da nisam forsala fizičku aktivnost, valjda bih imala 200 kg. Strašno i sramno. A ništa, još jedna bitka u nizu, dobila sam ih mnoge, i ovu ću. Samo da psihički ne padnem, samo da ustrajem. Izgleda da bez odricanja i discipline nema ništa. Bavila sam se svojim mentalnim zdravljem i svime vezanim za posvajanje, usklađivala i brinula i eto, otelo se. Valja se opet vratiti na pravi kolosijek. I još me dočeka sistematski, samo mi je još to u životu trebalo, na sve edukacije i predavanja koja me očekuju ovaj tjedan. Lakše mi je te kile vrtjeti po glavi, nego se izboriti sa javnim nastupom. Tješim se što će biti online, pa da i ta moja taština shvati da je bolje da me ne slušaju i još uz to je petak. A i odaberu mene za edukaciju, a lijepo sam im napisala i ocijenila svoje znanje engleskoga s trojkom. Još ću ga i naučiti i taj Kindle sam si kupila nakon kolegine demonstracije istoga. Ta e-ink tehnologija je stvarno oku ugodna i moj otpor spram digitalnih knjiga je ustvari smiješan, a i smiješna je ta revolucija koja ustvari uopće nije nikakva revolucija, nego samo promijenjena forma. Najsmješnije mi je što sam sad Ivana Kindl, zar nije bilo dovoljno što sam bila Ivana Brkić!?

I onda takva debala sam zadovoljna, sretna sam i zahvalna što me voli, što me podržava i hrabri, smiruje i savjetuje. Za početak ću početi piti vodu jer ja nikada nisam žedna. Makar se napuhala kao žaba, a toliko sam bila sretna što su ti klinci do našega stola donijeli te gatalnike jer sam prije par dana mužu kukala kako ih nisam vidjela godinama. U jednoj čaši su ih uspjele uloviti dvije. Sigurno je to neki znak. Pokojni otac je vjerovao da nose sreću i ja vjerujem, ne mogu to biti slučajnosti.

I stali smo konačno vidjeti taj papučki biser, manastir sv. Nikole. Cunjava sam, pa sam i muža, doduše jedva nagovorila da prođemo i uđemo. U crkvici toliko divno miriši, opojan miris i veliki respekt spram tuđe bogomolje, a opet povezanost i bliskost, mir i meditacija. A tek tamjan kojeg smo uzeli kao suvenir nakon što smo ostavili milodar i magnetić na kojem je mužonja otkrio da piše Orahovica. Njemu to ipak ima veće značenje, premda on to drži za sebe. Poštujem to i ne navaljujem, svjesni smo toga oboje. Šutimo i odlazimo s nekom dobrom energijom. Je li to zbog prirode ili načina života koji nose manastiri, samostani? Ne znam, znam samo da smo oboje dobro raspoloženi otišli sa srdačnim pozdravom jeromonaha Pavla. Sve to sada saznajem čitajući o manastiru, a i da smo dan ranije došli došli bi na dan Prijenosa moštiju sv. Nikole 22. svibnja (Nikolje). Opet slučajnosti, pa ne bih rekla! Znači, malo nedostaje… ima to veze sa duhovnošću, možda.

Sve naše buja, hoćeš cvijeće, hoćeš životinje, hoćeš mene. Divno je u svojim kreacijama, nema tih riječi koje mogu opisati te latice, te oblike, te odraze. A oni uživaju, oni su najdivnija, najčišća i najiskrenija stvorenja. Oni mi znače beskrajno mnogo, oni nam znače beskrajno mnogo. Oni su naša ravnoteža i utjeha nakon napornih dana, oni su naša terapija i veselje. Osjete oni sve i znaju.

I to što sam razočarana i slomljena, možda je upravo moja snaga i odvažnost. Možda je primjer i drugima koji se trebaju uhvatiti u koštac sa sobom. Možda se ipak zajedno odvažimo. Hrabrosti i volje imam i vjere u život i životu.

4 comments

  1. Draga Ivana, prvo falila si mi puno, eto 😀 ❤ I do mene je. 😦
    Ti si mnogo jaka, snažna osoba. Osoba koja voli i voli, i koja sve s ljubavlju gleda. Koja traži pozitvno u svemu, ma što da je oko nje.
    I sasvim je ok i slomiti se i razočarati i biti ljut na sebe. Svega je bilo i biva oko nas, a u nama se prelomi tamo gdje smo najslabiji. Ali na nama je i borba.
    O prvom dijelu neću da pišem, samo ću ti reći, molim te nastavi i sa trčanjem i planinarenjem i svim aktivnostima. I sama znaš da je to dugotrajan proces. I pada se, al ustaj i nastavi, pokazat će se rezultati.
    Ja ti šaljem mnogo ljubavi i podrške. ❤ ❤ ❤

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s