Kako naći svoj mir?

Bolje je biti osoba jedan dan, nego biti sjenka tisuću godina!

Zen mudrost

Ima trenutaka kada sam mirna, sigurna, hrabra, odlučna, sustretljiva, topla i draga, a bome ima i onih kontra svega navedenoga. Kontra svih ideja mirnog postojanja, uzavre krv, strast i želja. Beskrajna želja za nečim nerealiziranim. A tu je i tako ti je blizu. Osjetiš to još intenzivnije nego prije. Želja je još veća, a samokontrola istrenirana, na svu sreću. Ne možemo u životu imati sve što želimo. Neki ljudi nam nisu suđeni, nekim ljudima nismo mi suđeni. Kozmička je to igra, igra pravde, želim vjerovati u to. Premda u ovo ne vjerujem baš kao i svatko tko promatra reakcije sa strane. Ali pomiriš se, trgneš rakiju i dobro je kad nije drugačije. Ni ne pitam se više što bi bilo kad bi bilo. Mijenjaju se ljudi, odnosi, promijenila sam se i ja. Ali kad je ovo u pitanju, pomaka nema ni milimetra niti nakon 10 godina. Ista energija, isto proganjanje i isti osjećaj. Taj tako ugodni osjećaj koji mi treba više nego sve. Taman da nastavim, taman da se isplati. Pa opet za 10 godina da ga osjetim, da mu se obradujem, da ga skrivam kao i uvijek. Skrivam tu emociju vrijednu življenja i ne želim ništa više od toga, baš ništa, samo taj dobar osjećaj. To neko čedno prijateljstvo, ti pogledi i osmijesi koji dodiruju utrobu, zbog kojih znam da sam živa i da je život lijep. Otvore mi neku drugu dimenziju postojanja, otvore začahurene čakre i dišem konačno punim plućima. Ne mogu utjecati na to, ne mogu kontrolirati, a i ne želim. Odmaram dušu konačno i uživam. Prepuštam se vremenu i životu. Divne su uspomene, sjećanja i vrijeme provedeno, puno vremena provedeno u najboljim i najdražim kombinacijama ljudi, ekipa, susreta i druženja. Mnogo druženja i bezbroj aktivnosti.

I ne pušta me osjećaj, ne pušta me sjećanje i hodam kao kreten s osmijehom na licu danima i volim i bojim se istovremeno svega onoga što osjećam. I znam da tome mora doći kraj jer ću previše izgubiti, moram to pustiti i vratiti se u tračnice našeg postojanja. Oprostiti, otplatiti, priznati i staviti sve na svoje mjesto. I još malo izdržati skrivati tu emociju koja će nestati, baš kao i onda kad sam ostala ostavljena, odbačena i sama. A tako je malo nedostajalo da uništim i ovo što imam, ali ono malo razuma ipak je prevladalo. I radim da umirim misli, da umirim sebe i pronađem snagu i vjeru za dalje. Nikako mi nije jasno, kako ta jedna osoba može zasjeniti sve, apsolutno sve i kao magnet samo lijepiti me za sebe. Znam, potrebna ti je ta moja energija kao i meni tvoja, to da se vidimo kako jedno drugo vidimo i nakon tolikih godina. I ne može biti istina da te nije streslo, da nije bivali bi u tim našim ekipama češće skupa. A ovako, zna se to, vidi se to, samo svi šute, a ne zaslužuju oni to. I opet tko zna do kojeg susreta, najbolje je izbjegavanje.

Izbjeći ću te kao i kaznu koju nisam skrivila. Tako i tebe nisam tražila, ali si tu. Izgleda stvarno zauvijek, baš kad sam se poveselila da je tome kraj. Osvanemo u najnevinijoj formi, tako blizu, a opet daleki i znamo sve. Ne trebaju nam riječi, dovoljan je tek pogled da je sve jasno i da je sve rečeno.

I motaš mi se po mislima stalno, više ništa nema one obrise i značenja koja je imalo, a donijelo je malo svjetla, baš kao i ova krijesnica ispred kuće nakon puno godina. Donijelo je nadu da možda takva neoskvrnuta prijateljstva žive vječno, tiho i tajno jer ne želimo povrijediti one koje volimo, a koji se s tim ne bi mogli nositi. A kako onda biti sretan? Znaš da je ovo moralno ispravno i šutiš i osjećaš da si bolji čovjek za njih, zbog njih.

I odjednom se pojavi samopozdanje, a samo malo sam zauzdala taj svoj život u svom smjeru. Usmjerila jedra da plove ponekad mirnim, a bome ponekad uzburkanim morima. I snalazim se i plovim kako me moj kapetan naučio, plovim morima kojima me žele, kojima me vole i kojima istražujem zbog sebe zbog nas. Izazovnim i burnim morima, s malim, a bome i velikim greškama, usrećujem, rješavam i pokrećem sebe, nas, okolinu. Baš kao malo jedro s puno mota.

Obući ću i taj kupaći pa nek’ taj život dobije smisao, a do tada ću manje jesti i biti gospodar svojih požuda i čežnji. Zato mi je joga takvo otkrivenje, hoću biti vitalna gospava kluba 40+. Hvala ti mužu što si me natjerao da odem, nitko me ne poznaje bolje nego ti. Bilo je to ono što sam trebala, a to odmah zaživi i doma, dobra energija i pozitivna misao. Osjete to i zidovi.

Tisja Kljaković Braić

Proći će ljutnja i rješit ćemo i svoju glupost koju smo ipak zajedno osmislili. I sreća je što imamo jedni druge, toliko nesavršene da smo u suštini savršeni jedni drugima. Ti rođendani, okupljanja, druženja, hvala vam za to. Hvala što sam dio jednog svijeta tako našeg, tako slobodnog, otvorenog i neosuđujućeg. I sjedit ćemo na balama slame, na tamo nekom festivalu, mrtvi umorni, a svirat će Shostakovichev Waltz No. 2 i zaista ću povjerovati da živimo bajku, našu bajku.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s