Konačno dišem

Tajna sreće jest činiti ono što volite i zavoljeti ono što morate učiniti da biste to postigli.

Dexter Yager

Nikada neću razumjeti pojedine ljude, nikada neću shvatiti pojedine postupke, opravdanja, glumatanja. Nikada. Poneki susreti bez znanja i pokrića zaista su suludi, neke komocije i nerazumijevanja koja idu ruku pod ruku s bahatošću, moći, a i ogromnom količinom neznanja dovode me do ludila. U redu je biti čovjek, u redu je imati razumijevanja, ma jednostavno o tome ne želim. Nisu vrijedni ni spomena, nisu vrijedni truda. I opet mi jedino preostaje lupanje šakom od stol i zapovijedanje, prijetnje i preuzimanje odgovornosti jer su oni nesposobni za bilo što. I muka mi je zaista od pojedinaca, ponekih prokletih, ponekih sporih, ponekih nesigurnih, ponekih ciničnih i prepametnih, a ponekih neinformiranih do krajnjih granica, a o njima ovisiš. Kako li je to tek u velikim javnim kompanijama, ne želim to ni zamišljati. Toliko javašluka na ovako sitnoj razini, kolika li je tek na većim istancama. Balkanski pristup prijetnji i tužakanja mi je jedino preostao jer na odgovornost ne mogu računati. Mućkanje i muljarenje nekima je jedini vid postojanja, a ja fušerit’ i mućkat niti znam, niti mi to pada na pamet. Uokvirit ću ja vas makar pod prijetnjama dovesti u red, tako mi Bog pomogao, a šefici jasno dati do znanja gdje joj je mjesto i imati sve to crno na bijelo.

Dišem zato što sam se ispuhala, dosta mi je više potiskivanja, dosta mi je neodgovornosti i prebacivanja loptice. Kako ste se vi zamislili toga riješiti, e pa ne ide to tako, sad ću se ozbiljno potruditi da vam mozak ispilam da se toga ne riješite samo tako. To ću si dati u zadatak da vidite koliko ste bitne. Onim malim ovcama možete biti bitne i omađijati ih, meni je smiješno da vam je to dovoljno za pumpati ego. Izašla sam ja i s boljima od vas na kraj, e pa izaći ću i s vama. I ne može meni vaša neodgovornost krojiti život. Moj život je više od svega toga, a i moja odgovornost je minimalna, zna se tko je potpisivao izjavu časti i tko snosi odgovornost, stoga valjda bi dotičnoj trebalo biti u interesu da se konačno počnete odgovorno ponašati kad već srljate preko odluka nadležne Agencije. I griješim i pizdim, ali i potežem za petero bilmeza koji misle da su dobili plaćeni godišnji zato što su lijepi, a i nemaju kako pametnije provesti ljeto. Pretrpjet ću vas i preživjeti, ali mi je ovo takva škola da jedva čekam da moja privatna korporacija zaživi i da se maknem od tog javnog javašluka. Kad malo bolje razmislim i cijeli taj put me veseli jer mi se čini da me vodi samo prema tome, prema mom Co. Smislila sam i čini mi se došla do toga kako s minimumom uloga doći do nečega što si želim, doći do ljepote, pogleda, mirisa, proizvoda i na kraju krajeva novaca. Sasvim dovoljno i sasvim logično mi se nametnula jedna tako zaokružena priča, koja još samo malo treba čekati realizaciju. I onda će to biti to. Baš kao i ova roda koja nam je došla, možda kao znak. Možda nam konačno donese nešto, možda nas konačno ne zaobiđe, možda je tu s razlogom svoje simbolike.

Roda

I disat ću za sve ono što želim, disat ću s onima s kojima želim disati, s onima koji će me dizati i poticati, s onima koji će stvarati i kreirati zajedničke ideje i s kojima ću dijeliti snove, s kojima ću dijeliti ljepotu postojanja i kojima ću život činiti ljepšim. Uzajamno i poticajno. Ponekad napuhana, ponekad ispuhana, ponekad strasna, a ponekad nježna i plačna, trčat ću ususret životu i grliti ga i disati punim plućima sa svim onim što mi donosi. I ispravljat ću tuđe greške i drugi će ispravljati moje greške, oni bitni… Oni veliki i veličanstveni, hrabri i jedinstveni, ustrajni i posebni, a tako prepoznati i tako slični. Bez osuđivanja, bez objašnjavanja, mi, za istim stolom.

Trenutak s pogledom

I ne odustajem, nešto me tjera, nešto me vodi i oslobađa tereta, misli, kajanja, težine i konačno dišem i trčim… Konačno svijet dobiva neke druge boje, neke druge perspektive, neke nove oblike i kreacije. Ponekad mi se čini da sam istinski sretna i ispunjena. Nosim se sa svim, uglavnom dosta dobro, jedino u prometu, za volanom sam zvijer, nekontrolirana zvijer koja ne podnosi prometnu nekulturu i sporu vožnju i psujem k’o kočijaš i pretječem i zaista ne shvaćam zašto neki imaju vozačku dozvolu!?

I sad kad ovo gledam kakve veze ima naslov s natipkanim tekstom. Nikakve… ujutro sam ga natipkala prije nego što je krenuo jedan sasvim običan poslovni dan, pa neka ostane takav kakav je, dišem. Ciljano dišem i dolazim k sebi, a gdje je tek večer i što li se još stigne izdogađati?

A treba sasvim obrnuto: što više se srdimo, tim pažljivije treba da tražimo sve što je dobro u onome na koga se srdimo; i ako nam pođe za rukom da nađemo dobra u tom čovjeku i da ga zavolimo, ne samo da ćemo oslabiti svoju srdžbu, nego ćemo osjetiti i osobitu radost.

Lav Tolstoj

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s