U srcu ponekad nestane tama

Odvaži se i budi hrabar, s tobom je Gospodin Bog tvoj!
Jošua 1,9

Zaboravila sam što to znači, danima, točnije godinama se opirem nametnutoj duhovnosti i tražim se. Istražujem, učim, čitam, eksperimentiram, meditiram. I onda sve ispadne smješno i malo pred jednim naizgled običnim činom. Jedan se usudio gaziti drugačijim stazama, jedan se od nas odvažio za nešto drugo, pa ne baš tako prihvaćeno i ne baš tako perspektivno. A slavilo se, konačno dostojanstveno, toliko važno i odmjereno, za promjenu. Toliko ljepote i nekog neobičnog zajedništva, toliko posebnosti. Nešto mi dalo mota, nešto mi dalo snage za mene. Sebično ili ne, ali baš kao da je došlo u taj neki savršen čas. Sve se nekako poklopilo, zaštitilo od nepotrebnih susreta, neumjesnih komentara, dalo snagu suprotstaviti se, odraditi i dovesti nekim divotama kao nagradu za sve. Kao nagradu života, života s ljubavlju u svakom njenom obliku. Nije to klasična nagrada, nije ni uobičajena, ali je postala gotovo opipljiva. I iz nje crpim snagu, iz svih neobičnih i običnih trenutaka, iz bogatstva duha i povjerenja u život. Život koji me s druge strane nije mazio, ali mi je dao nešto neopipljivo, nešto tako moje… baš kao ove divne fotografije, baš kao ovi trenutci uhvaćeni na tim fotografijama i okrenutost ljepoti, a po svemu sudeći i Bogu duboko u svojoj srži postojanja. Toliko blagoslova ne može biti slučajno, toliko pripadanja, toliko promjene na bolje. I ne mogu se ne nadati nagradi, mogu se samo prepusti da nas kroz to vodi netko pametniji, netko tko najbolje zna što nam treba. I koliko sam se opirala tome, koliko je gorčine izlazilo, ljutnje i očaja zbog pojedinih situacija, toliko nekako osjećam promjenu, promjenu na bolje. Promjenu u sebi, u svom srcu. Želim naučiti stoički prihvaćati životne procese, baš kao prirodne cikluse i zakone. Osjećati, voljeti, razumjeti, moliti, ljubiti, postiti, kreirati, stvarati, griješiti, smijati se, plakati, vrištati. Želim živjeti život u punom njegovom sjaju i sa svim onim što nam donosi. Izdići se iznad osuda i predrasuda i biti korak ispred. Biti korak ispred, pa neka mi pričaju iza leđa, to je zapravo dobar znak, to je jedino što mogu.

Voljela bih kad bih mogla udovoljiti svima, kad bi postojao čarobni štapić pa da svima sve odgovara. Da se lako dogovorimo, da postoji odgovornost i da je s ljudima jednostavno. Da nikad ne dramim i ne galamim. Voljela bih se znati postaviti kako treba, da me doživljavaju, cijene i prepoznaju kao osobu vrijednu poštovanja. Da se sami ponašaju odgovorno i da ih ne moram stalno podsjećati i potezati za rukav. Da budemo više od radnih kolega, da budemo prijatelji.

A naša putovanja, naši izleti, naša međusobna upoznavanja iznova i iznova su zapravo uljepšavanja svakodnevnice koja tako postaje izdržljiva i jednostavnija. Puneći baterije svakim kilometrom, svakim vidikom, zalogajem, gutljajem, mirisom, razgovorom, poljupcem i zagrljajem lakše nam je postojati, lakše nam se nositi s onim što nam je dano. Zato sam zahvalna Nebu na životnom suputniku koji tako zna što mi treba, koji tolerira i prihvaća sve moje… Sve je postalo naše, proželo se u svaku poru postojanja, čak i neki nevjerojatni trenuci mimo uvjerenja tu su, tako živi i naši. Hvala ti na tome.

I onako je kako sam osmislila, poseban dar za posebnu osobu. Njega, koji se usudio, koji je hrabar u svoj svojoj skromnosti i skrušenosti. Toliko iskrenosti, dobrote, neprijetvornosti tako bliske i poznate. Hvala ti Roberte na tome, tvoja dva dana vratila su mene meni. Hvala ti od srca i sretno ti jer ne znam riječima opisati to što osjećam i što bih ti željela poručiti, a taj prilog tako oslikava svako polje postojanja kojim želiš kročiti i to sretno i radosno. Mislim da bi riječi sve pokvarile, duše su se prepoznale, a to je ono najvrijednije.

I sve ovo sam ja, nekada originalna i svoja, uglavnom pronađena u originalnosti drugih ljudi kao kopija, ponekad kvalitetna, ponekad manje kvalitetna kopija. I tu sam i zaista sa ovih svojih 40 jedino što znam je da si ovaj život trebamo činiti ljepšim. Dati sve od sebe da bismo ga uljepšali sebi i drugima. Nebitno je li to notama, riječima, fotografijama, slikama, plesom, glumom, pokretom, mašnama, cvijećem, osjećajem, avanturom, modom, arhitekturom, dodirom, nebitno činite ga ljepšim. Nekako je baš kratak, a čini mi se da uglavnom gubimo vrijeme na gluposti. Šteta je to, iskoristimo ono što nam je dano.