Svoja sam gotovo uvijek

Najveća prepreka ostvarenju sebe jest da nešto radite jednostavno zato što to drugi rade ili zato što su se takve stvari oduvijek tako radile. A zaniječete li svoju pravu prirodu jednostavno zato što se pokušavate uklopiti u masu – onda ne manifestirate pravoga sebe, nego SJEBAVATE SEBE.

Sarah Knight, Budite svoji: Kako biti ono što jeste i iskoristiti svoje kvalitete da dobijete ono što želite

Kad ja o tome moram čitati i s vremena na vrijeme podsjetiti samu sebe na sebe, da se ne izgubim, onda znate koliko je sati. Nekad misli jednostavno ne mogu kontrolirati, nekada me obuzmu silne emocije, jake reakcije na vijesti, na događaje, na ljude, na situacije i jednostavno izgubim kontrolu. Na svu sreću takvih je trenutaka malo i rijetki su, ali su ružni i neugodni i za mene i za sve one oko mene. Toliko sam se naučila kontrolirati da oni oko mene ne budu žrtve mojih nekontroliranih reakcija, nego samo ovaj jedan zakoniti iz nekog razloga to toliko stoički podnosi da ni meni samoj nije jasno kako. Ne razumije te moje reakcije, a vidim da su mu i smiješne. To me još više raspizdi, ali kad ispričam svoju stranu ipak shvaća da neke reakcije na pojedine situacije nisu bez veze. Od nekih rana su vam ožiljci duboki, a sežu u prošlost koja je samo vaša. Ne može takve neke rane poznavati netko tko je tek naknadno ušao u život, ali može saslušati, može razumjeti, može tješiti. I to mi je dovoljno, dovoljno mi je da shvatim da neki nisu vrijedni nijedne moje reakcije. Jednostavno su dio prošlosti i tamo trebaju ostati. Nema vraćanja niti pokušaja krpanja onoga što se krpati ne isplati. Zaborav i zahvalnost na lekcijama teško savladanima. Hvala curke na tome što konačno vidim sebe onako kako sam se trebala vidjeti i onda, hvala što sam se naučila voljeti sa svim manama na koje ste mi ukazivale, voljeti se i prihvatiti onakvu kakva jesam. Ne savršenu, ne doktoriranu, ne odličnu, ne mršavu, ali hrabru i sposobnu, upornu i muškobanjastu, voljenu i opičenu, svoju – jedinstvenu i neponovljivu. I bez vaših ružnih nadimaka i s njim od nekih dragih ljudi izgovorenih s toliko topline i privrženosti da ste mi samo mogle zavidjeti. Kao što i jeste, ali sad je to nebitno, vi ste nebitne… pomirena i mirna, bez potrebe za spominjanjem. Šutjet ću o tome, o nekim izborima, neću osuđivati, tek mi to ne pada na pamet, ali ću se maknuti daleko, što dalje je moguće. Neki ljudi zaista ne biraju sredstva da bi ostvarili svoje ciljeve. Nešto ipak mora postojati iznad naših sebičnih, dokazivajućih akcija, postoji li u nekim ljudima ikakav moralni zakon? Išta?

Priroda i životinje su stvarno iznad toga svega. Svaki udisaj je ono što mi treba, što nam treba. U moje nemire unese mir, unese pozitivnu energiju, unese zahvalnost. Tako prirodi vraćam, velikim respektom. Taj dio nepoštovanja nekih prirodnih zakona doveo nas je tamo gdje nas je doveo. Kataklizma do kataklizme, pitam se jesmo li išta drugo i zaslužili?

I naučila sam gledati svoja posla, zavirivati u sebe i baviti se sobom, bez nekih očekivanja, bez nadanja, s jedinim ciljem kreiranja i stvaranja. Kakvi su rezultati, to me se ne tiče, bitno je da su tu i da postoje, da postoji priča koju pričaju, ne samo vizualnim identitetom nego i nazivima s poleđine. Volim taj svoj kreativni kutak, taj mali komadić svemira u kojem sam zapravo ja ja. Volim ovu slobodu i dokolicu besposličarenja. Hrpa ideja i polagana realizacija garantiraju kvalitetno provedeno slobodno, tako željeno, vrijeme.

Slikarije – igrarije

I pokoji izlet i šetnja u svitanje uz more. Dobri ljudi, puno dobrih ljudi, pjesma, smijeh, kupanje i razgovor kao upoznavanje, kao terapija, kao lijek, kao saznanje, kao razmjena iskustava, kao učenje, kao podrška i razumijevanje. Sve stane u dva dana. Dva divna dana dovoljnih za regeneraciju i nove, stare susrete. I pokoje pijanstvo i mamurluk s velikim osmijehom i tako poznatim osjećajem. Opet kao slučajnost, ma de dobro je. Ovo nije moglo biti slučajno, ne mogu ta neka mjesta susreta biti slučajna. I uzbune se duhovi, uzavrije krvca, ali misao je jasna i korektna.

Neki su ljudi tu zauvijek, kako god i što god. S pričama, bez priči, s uplitanjima i preplitanjima. Neka srca se prepoznaju i zauvijek kriju tako očitu tajnu. Divno je imati to. Rijetki to dožive. I stvarno, sve vrijeme ovog svijeta, sva razdvojenost i novi životi s nekim drugim ljudima ne ostavljaju trag kada se duše prepoznaju, duše koje su se nekada prepoznale i može se omalovažavati, umanjivati, čak i izrugivati, ali ono očito ne može se prikriti. Vide to svi, samo šute. I dobro je da šute, tako i treba biti. Do ponovnog nekog susreta, do nekih novih erupcija, umirujem misli i srce. Uspjelo mi je prije, uspjet će mi i sad, najviše zbog sebe. I skrenu mi misli neobični cvjetovi i tješe me i krase život. Novi smisao, nove zanimacije, nova ja.

Da, promijenila sam se. Jako sam se promijenila, držim do sebe nekako najviše. Toliko da mogu napraviti rez i kada cijela službena svita složno diktira situacijom i nastoji svoju istinu nametnuti kao jedinu. Ne, ne želim to pod svaku cijenu. Sad to znam, sad sam u to sigurna. Ne mogu na sebe preuzeti odgovornost za nešto što mi sustav nameće, ne mogu žrtvovati sebe i svoj život. Je li ispravno ili ne, svatko neka odgovori u svoje ime, ali postati roditelji pod svaku cijenu izgleda nije naša priča. Ipak postoje neke granice, postoje neka očekivanja, mala, ali realna i ono na što pristajemo, odnosno ono na što ne pristajemo. O sustavu bih opet mogla štošta pisati, ali čemu? Može li se tu išta promijeniti? Teško, čak sam i sama uvjerena da je tako ispravno. I dalje se nadam i dalje čekamo taj poziv, onaj pravi, a ovo sve kroz što prolazimo, to mogu razumjeti samo oni koji su kroz to prošli. Toliko turbulentne emocije, a opet iznenađujuće sam mirna, sama sam sebe iznenadila. Valjda je to kad dođeš do toga da si pomiren sa sobom, a opet znaš s čim se možeš nositi ili ne. I govorim iz srca, gledaju me otvorenih usta, uče, učim i ja… Tko bi znao kamo će nas to odvesti i što će nam donijeti. Treba samo izdržati, nadati se, ustrajati, htjeti, ne tonuti i odustajati, valjda će biti još prilika i opet je pitanje hoće li one biti dio naše životne priče.

I taj mali krug tih mojih velikih ljudi je jedino što je bitno, što je važno i znaju sve i razumiju. Hvala im što neke ljude ne spominju, što me kroz to poštuju. Neki zaista nisu vrijedni spomena, nema više sjebavanja. 1:1 smo odavno i kvit, svako sebi i mirna Bosna, što dalje, to bolje. Ništa me ne zanima. Čak su i gori ti neki nametnuti kućni prijatelji od rodbine, s rodbinom te barem krv veže, a s ovima ništa osim neke navike i natjecanja uvedenog još kad smo bili djeca od strane roditelja. Ovo natjecanje kojemu je jedini cilj uspjeh i ambicija, ja i brat smo izgubili u startu… Možda im je to dovoljna satisfakcija pa nas takve kapitulirane ostave te uspješne, realizirane ofce na miru. Davala sam se ja previše za ništa, na svu sreću progledala.

A ovo je YouTube kanal osobe koja mi je donijela novu dimenziju postojanja. Kroz par sati u njezinom studiju i pokušavanja praćenja (uzaludnog i pomalo grotesknog, ali upornog) otkrila mi je jedan novi svijet u koji polako želim ući. Kako se osjećam nakon tih sat vremena vrijedi svake kapljice znoja, hvala Antonia Satya što hodam metar iznad Zemlje! 🙂

I moram završiti s ovim stihovima koji tako asociraju na početak… i ne mogu si pomoći, ta književnost je u mojoj suštini!

Oj, budi svoj

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
u grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!

Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvini se nada,
Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi
Da, zbilja goni s uzglavlja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!

Oj budi svoj! Taj svijet ti nije pako,
Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;
Ni desno, ni lijevo, da se nisi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom;
Koracaj bez obzira krepko, živo,
Sudbina dok ne rekne tebi;
Stoj!I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj!

Oj, budi svoj Ta Božja ti je zamet,
Al” Bog sve mrzi što je laž i varka;
I neka ti ja vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek ravno um i srce važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
Da, on je svoj!

Oj, budi svoj! Al” brat si budi braći,
I radi za svijet, al’ ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al’ ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.

Oj budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao suce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l’ i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj.

Da, budi svoj! Pa dođe l’ poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,
Kad čovjek račun si završit mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije,
Jer tvoje srce šapnuti će ti:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio,
Bio si svoj!

A. Šenoa

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s