“Moja Lika”

“Povratak kući najteži je dio planinarenja na velike daljine; Izrasli ste izvan slagalice i vaš dio više ne odgovara.”

Cindy Ross

Kad se samo sjetim kako nam je počeo godišnji, u kakvoj fazi sam bila, nateknuta od plača, nemoći, straha. Iscrpljena do krajnjih granica, uglavnom mentalno. Ne mogu o tome, ne želim se ni sjećati. Jesmo krenuli i bez obzira što sam sve spakirala zaboravili smo najbitnije, zaboravili smo novac i dokumente. Na svu sreću nismo daleko otišli kad smo to skužili, okrenuli smo se i vratili i to što smo uštedjeli vozeći se kroz sela nadoknadili uključivanjem na autocestu. Vozili smo se do Popovače autocestom, a onda kroz potresom razrušenu Baniju i dalje kroz Liku. Nakon takve agonije i mrzovolje pomislila sam da bi možda Plitvice bile dobra ideja, neka voda odnese sva ta sranja, sve sam bila spremna platiti, novci me nisu zanimali. No, međutim karte su na ulazu A bile rasprodane i poslali su na ulaz B. Tamo je već na parkingu bila tolika gužva da smo odustali od te ideje i pobjegli glavom bez obzira od gužve i navale stranaca. Ići ćemo opet kad budu popusti za nas obične smrtnike, u ovakvu gužvu, taman da ih prvi puta u životu ideš vidjeti, ne isplati se ići. Smještaj smo rezervirali u Štirovači, dijelu Parka prirode Velebit. Upozoreni smo da nema signala, premda nas je navigacija dovela točno pred planinsku kuću koju smo si rezervirali. Dočekala nas je rakija za dobrodošlicu i lisica koja nas je došla pozdraviti. I domaćini su bili začuđeni jer je i njima to bio prvi susret s lisicom. Meni je djelovala kao pitoma, valjda od šoka. Da dođem k sebi otišli smo prošetati do izvora Štirovača i istražiti gdje se može planinariti. Na livadi pokraj izvora pojeli smo što smo ponijeli, napili se izvorske vode, pregledali kartu i sve mogućnosti za obilazak ovih dana i odlučili se vratiti po auto da bismo otišli na rijeku Liku jer smo usput vidjeli, osim što je divna da postoji mogućnost rentanja broda i vožnje rijekom. Još sam bila u nevjerici zbog situacije s lisicom, kad je uslijedio još veći šok. Nedaleko od nas na livadi je nešto trčalo, kad nas je to nešto čulo, okrenulo se i pogledalo u našem smjeru, to nešto je bio medvjed. Ne znam vam ni opisati taj osjećaj, mrtva hladna sam se okrenula prema Kruni i pitala ga u nevjerici: “Jel’ to bio medvjed?”. -“Da”, odgovorio je, ali sam i kod njega nakon sveg tog junačenja osjetila neću reći strah, nego nešto neobično. I sami ljudi koji su vodili sklonište su ostali u čudu, nismo bili tamo ni sat vremena, a već smo vidjeli lisicu i medvjeda. Ja sam se pitala što je sljedeće i nekako najviše bila za varijantu idemo iznajmiti apartman na moru, a ovu avanturu zaboraviti. Kruni nije padalo na pamet, njega je to sve skupa silno zabavljalo, pogotovo moje reakcije i strah. Otišli smo do rijeke Like, ali za vožnju brodom nam je rečeno da smo zakasnili, fotografirali smo i prošetali okolo. Jedino rješenje za smirenje bilo je Velebitsko pivo, a prošli smo kraj pivovare. Ni tamo nisam imala sreće, nisu radili i nisam mogla kupiti na licu mjesta, jedino što nam je preostalo je u lokalnoj birtiji s lokalnim ljudima popiti pivo. E, to je poseban ugođaj, svašta čuješ, od narječja, govora do velike filozofije i politike, posebno kad ih zainteresiraju naše registarske oznake. I to je to, zaboraviš na sve, vratiš se u prenoćište, upoznaš svakakvih ljudi, slušaš kako sviraju, pjevaju i zaista mrtva umorna sam jedva dočekala da se izvalim u krevet kakav god sklepan bio. Stari madrac s oprugama milovao mi je leđa i zaspala sam kao top, nije mi smetala dječja cika klinca koji je uporno tražio lisicu. Ustvari, gotovo komornu tišinu pred jutro je prekinula kiša koja je tukla po limenom krovu, a grmljavina je tutnjala među planinskim vrhovima pomalo sablasno.

Stoga ne čudi da sam se probudila u 5 sati, doduše naspavana, ali i da sam pokušala ponovno zaspati teško bi to bilo izvedivo s obzirom na tutnjavu i huku. Otvorila sam vrata kućice, svitalo je, a prizor prema vrhovima planina bio je nestvaran i bajkovit, u oblacima. Jedino što sam mogla u tom trenutku je bilo čekati Krunu da se probudi. Probudio se ubrzo, za divno čudo, pa smo skupa osluškivali kišu, izležavali se i uživali u tim nestvarnim prizorima. Ustali smo se i u (o)čajnoj kuhinji skuhali kavu i smutili kašu. Nakon doručka zaspala sam Kruni u naručju. Ljubav je to i tako mi se ponekad čini. Odjednom se počelo razvedravati i na Krunin nagovor obukli smo se i odlučili Carpe diem i popeti na vrh Šatorina udaljen 2:30 sata od mjesta gdje smo spavali. Put je bio super, osim govana medvjeđih po putu. Znali smo da su medvjeđa jer su fakat bile ogromne hrpe. Na mjestima je bilo i malih hrpa sa strane, to su govanca od malih medvjedića jer na tom potezu, a i kasnije su ih vidjeli dvoji planinari, ima mama medvjedica s tri medvjedića. Moram priznat da ih nisam priželjkivala sresti, dovoljna su mi bila njihova govna koja su u meni govno smrzla. Razvedrilo se, staza odlično označena, blagi uspon, malo kroz šumu, malo šumarskim putem i sve bi bilo super da odjednom nije počela padati kiša. Najprije lagano tako da smo nastavili, obukli šuškavce, kabanicu i nastavili nadajući se kako će brzo prestati. Međutim, što smo se više penjali tako je kišurina jače padala, cijedilo se sa svih strana. Vjetar je počeo strašno puhati i smočio mi naočale, tako da praktički nisam vidjela kako idem, a i bez naočala je bila tolika magla da se nije gotovo ništa vidjelo. Krunu je to sve skupa zabavljalo, a ja sam zabrijala kako ćemo umrijeti gore od hladnoće. Gojzerice su mi promočile, ustvari u njih se odozgo s kabanice cijedilo, plakala sam, psovala i proklinjala sve i onoga tko me na ovo nagovorio. Sad mi je smiješno, ali u tom trenutku, ovako razmažena i zaštićena cijelog života od ovakvih stvari mislila sam da je gotovo. Kruno kad je vidio da više nije šala, da gotovo imam napade panike popustio je i ipak se pristao vratiti, premda je do vrha trebalo svega par metara. Niti si mogao što vidjeti, o fotografiranju nije bilo ni pomisli. Samo sam mislila kako ću tih mokrih nogu sići dolje i kako ne smijem stati jer ću se smrznuti, a već smo hodali dva sata bez prestanka. Okrenula sam se i počela trčati nazad, noge su same išle. Samo sam pazila da se ne poskliznem i padnem u provalije ispod sebe. Trčala sam u tim gojzericama kao u najudobnijim patikama i da mi je netko rekao da to mogu, ne bih mu vjerovala. Par usjeka prilikom penjanja su bili zahtjevni i oni su me progonili kako ću ih sada takve skliske i mokre savladati. Prošla sam sve kao od šale i kad smo se dočepali šumarskog puta sama sam sebi ispala smiješna. Krunu sam jako izvrijeđala gore i rastala bih se najradije, koliko sam se uplašila. Na moje vrištanje kako me doveo do ruba života, on mi je mrtav hladan rekao: “Kako ne vidiš, pa u oblake sam te doveo!”, sad mi to zvuči kao dobra fora, a tamo gore sam ga htjela baciti s tih oblaka. Kad smo se spustili do skloništa, znala sam da su se svi zabrinuli za nas, jer stvarno je vrijeme bilo za zabrinuti se. Naravno da smo sve prebacili na šalu i da je ispalo baš fora. Čak je ekipa koja si je naložila vatru u kućici stavila naše dukseve na sušenje, a Kruno mi je obećao ručak u Senju kao ispriku za ovu suludu avanturu. U autu je bilo toplo, suha garderoba i predivni pogledi, vožnja do Krasnog i spuštanje prema Senju su zaista avantura, premda smo tom cestom već išli, ali je svaki puta doživljaj. Prošetali smo Senjem, nije bilo za kupanje, ali je bilo ugodno i valovito. Takva romantična kulisa za sjesti na rivi u restoran i naručiti platu za dvoje, a dobiti brdo hrane koju ćemo jesti sljedeća dva dana je izmišljena. Stali smo još usput s namjerom da se okupamo, ali zaista je puhalo i predomislili smo se. Bilo je vrijeme za povrataka, a i na Velebitu se razvedrilo, nestvarni prizori i predivna šuma s jelenima, košutama, lanadi koji prelaze cestu vrijedilo je straha, smrzavanja i svega što nas je dovelo do ovoga. Zaspali smo brzo nakon što smo popili pivo koje sam kupila na benzinskoj u Senju. Neki su susjedi iz skloništa otišli, neki su se spremali sutra na put, a neki su tek trebali doći.

Kiša je padala i ovu noć, smirilo se pred jutro. U svakom slučaju spavali smo k’o topovi i probudili se u 8:30. Popili smo kavu s ekipom koja nam je sušila stvari, oni su bili na odlasku. Svašta saznaš od nepoznatih ljudi, već sam i zaboravila kako je divno razgovarati s nepoznatim, dobronamjernim ljudima. Svašta saznaš, podjeliš iskustva, nasmiješ se, nasmiješ druge i super ti je. Pomislila sam kako je baš šteta što idu. Plan za taj dan je bio otići na Alan i tamo vidjeti što i kako, put i cesta su opet bili čarobni, zastrašujući, ali predivni. O pogledu koji se pruža sa Alana bi se mogao napisati esej, ali kad sam vidjela te zlokobne oblake, rekla sam Kruni da mi ne pada na pamet i danas pokisnuti i da nam je pametnije sada otići na kupanje u Jablanac, a u povratku ako se razvedri otići planinariti koliko budemo stigli. Spustili smo se tom ludo, nevjerojatnom cestom do Jablanca, parkirali se u centru mjesta, presvukli se iz planinarske garderobe u badiće i otišli okupati. Na mol je bila pričvršćena skakaonica kojoj nismo mogli odoljeti. Nakon više od 10 godina skočila sam na noge s 4 m visine, a Kruno je skakao na glavu. Brćkala sam se u tom čistom moru i uživala kao malo dijete. Okupani suncem i morem otišli smo na kavu na obližnju terasu i tamo susreli mladi bračni par s dvoje male djece koji su bili smješteni gdje i mi. Gospođa je istinski zaljubljenik u prirodu i Velebit, svašta smo saznali i činjenica da ona sa svojim klincima planinari me toliko oduševila da sam ju slušala s tolikim divljenjem da se ne sjećam kada me se neka osoba tako dojmila. Mi smo bili spremni za polazak i konačno se razvedrilo i na planini, ali je cesta bila mokra i zaista je padalo tako da sam ovaj puta baš dobro procijenila. Naravno da nas je stokao rendžer, ali kad je čuo našu priču naplatio nam jeftiniju ulaznicu za Nacionalni park i još usput kao bivši vozač autobusa s mojim isto tako bivšim šoferom razmijenio priču o poslu, povod razgovora bio je slovenski autobus koji je gore bio kraj nas parkiran, a vozača je taj isti rendžer pozvao na piće, kuže oni jedni druge. Nas je uputio na obližnji vrh, a s nama je išao izraelski par s malim djetetom. Dijete je bilo u nosiljci koja je imala suncobran. Ipak ta putovanja prošire vidike. Nas gledaju kao čudo što idemo po brdima, što bi tek da vide da i klince ljudi vuku sa sobom. Sretna su djeca takvih roditelja. Kad se samo sjetim i nas su naši vukljarili svugdje sa sobom i nikad nam ništa nije falilo. Uspon nakon jučerašnjeg trčanja s planine mi je bio toliko lagan da ni sama sebi nisam mogla vjerovati. Noge su išle same, kao da su znale što nas gore čeka, ok, fotke mogu malo dočarati, možda i pokoji video, ali to doživjeti napuni te nekom neopisivom energijom koja ti daje snage i kada ti se čini da snage više nemaš.

Vratili smo se tom čudesnom cestom u taj još čudesniji komadić raja gdje smo spavali, skuhali smo si kavu i otvorili pivo što nam je ostalo. Nabrala sam gospine trave koja mi je naravno ostala, a u međuvremenu su stigli novi gosti. U tom trenutku da mi je netko rekao da ćemo se tako lijepo skompati i tako nevjerojatno prepoznati duše ne bih vjerovala. Ali ona o planinarima stvarno drži vodu, svašta smo saznali, svatko je imao svoju neku priču, toliko posebnu i nevjerojatnu. Ljudi koji su proputovali pola svijeta imaju malo drugačiju percepciju stvari, a i tebi otvore neke druge prozore. Slušaš i smiješ se i uživaš, divota, nema to veze s godinama, nema to veze sa statusom, nema to veze sa spolom, jednostavno se prepozna. I divota. Jedva sam čekala sutra da možemo navečer dijeliti iskustva.

Nestalo je plina, ložili smo vatru i na roštilj rešetki grijali vodu za kavu i kašu. Plan je Karlobag, usput šuma Klepina duliba i tunel u stijeni Dabrovi kukovi. To je bio plan, a prioritet je bilo kupanje. Međutim, ta šuma je divna, ali vidiš ju i to je to. I što onda, došli smo do Kugine kuće, to je planinarski dom/sklonište. Pregledali oznake, putokaze i vidjeli da do vrha Lisac ima 1 sat. Samo smo se pogledali i u isti glas upitali: “Hoćemo?”, naravno da hoćemo. Obuli smo se, uzeli ruksake i hranu i krenuli. Staza je bila ok, na mjestima zahtjevna, ali ništa nesavladivo. Kruno je još na Alanu otkrio dobrobiti štapova pa smo ih i ovaj put uzeli sa sobom. Na jednom mjestu smo malo stali i odmorili, a na vrh smo se popeli za 50 minuta. Jako smo bili ponosni, ovaj godišnji je počeo s lisicom pa neka završi sa Liscem i njegovih 1449 m/nv. Hrana na vrhu ima poseban okus, jeli smo i spustili se do auta. Ova cesta je bila u najgorem stanju i stvarno nam treba neki terenac, ali pogledi i priroda oko nje zaista ostavljaju bez daha. Cesta vodi kroz tunel u stijeni, a dovodi vas do Baških Oštarija, o pogledu neću više ni tipkati, miris, boje, svježinu, vjetar u kosi teško je dočarati. Opet smo imali sreće, parkirali smo se u centru Karlobaga, okupali na gradskoj plaži, popili kavu i dogovorili se da se vraćamo cestom za Gospić jer sam se ja straha dosta natrpjela. Sreća je moja što je Kruno šofer, drugom nekom nikada ne bih ni sjela u auto, radije bih se sama vozila. Eh, kad je na ruti Smiljan grijeh bi bio ne posjetiti Teslin memorijalni centar. Negodovao je Kruno jer smo prije par godina poljubili vrata, ali sam ga uspjela nagovoriti na foru da ako sada u sezoni ne radi, kad će raditi!? I stvarno je tako bilo, kupili smo ulaznice i obišli centar. U svakom slučaju isplati se stati, da je možda premalo za tako velikog genija, je, ali s druge strane toliko me se dojmio taj neobični čovjek i kao da svaki puta i ono što znam otkrije se u nekom drugom svjetlu.

Po Velebitsko smo se morali vratiti u Gospić, jer po putu nema nijedan dućan do tamo gdje smo smješteni. Nije nam bio problem, kupili smo si i za ponijeti doma, ali to večer je ekipa bila opet dobro raspoložena i ništa nije ostalo za ponijeti, popilo se s guštom, uz večeru, vatricu i razgovor. Sutra smo se svi spremali za povratak.

Išlo mi se doma, popili smo kavu, spakirali se, pozdravili sa svima i krenuli. Kroz razgovor smo saznali za spilju u Perušiću. Kako nam je bilo usput svratili smo, ne očekujući da ćemo ući, ali se sve ispoklapalo kako treba i uspjeli smo. Uspon od 800 m i 500 stepenica taman za zagrijavanje, ali se isplatilo. Meni je nakon ovoga stvarno bilo dosta i jedino što sam željela je dočepati se svoje kućice i svoga kreveta, čak i dosadne televizije. Dosta mi je bilo avanture, trebao mi je odmor od našeg aktivnog odmora. Ali je srce veliko, ali je usklađeno s jednim srcem koje mi najviše znači. To što smo tri puta bili pred razvodom se nekako ne računa. Ili? Ma baš me briga, bitno mi je da mi ima tko ugrijat dupe, da se imam s kim posvađati, da me ima tko utješiti, da imamo jedno drugo. Učimo i rastemo skupa, a opet svatko za sebe i poštujemo to. Upoznali smo se poprilično…

Curke su nas jedva dočekale, mazilice.

Planinsko cvijeće

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s