Gotov moj godišnji

Ponekad je najveća avantura jednostavni razgovor.

Amadeus Wolfe

Još sutra sam slobodna. Može li se to nazvati slobodom, kad sam koordinirala Erasmus i dok sam bila na Velebitu. Svakom prilikom hvatala sam signal i čudila se samoj sebi koliko sam blesava. Ni to nije dovoljno, trebala sam sve mobilnosti odraditi tijekom godišnjeg, jer što ako opet bude “društvostoj”!? Zašto bi uhljeb uopće imao tih par dana godišnjeg kad ionako ništa ne radi? Možda sad konačno osvijeste da to i nije baš tako, a i ja se jednom opametim i ne natovarim si gomilu posla iz čak ni meni poznatih razloga. Još će stvarno teorija psihologinje iz Centra da sam ambiciozna ispasti najtočnija, pa možda si i ja to osvijestim i prihvatim. Što god ta ambicija značila. Ja to više vidim kao priliku i izazov, a i lijepo se to vidi, valjda. Zavist, lijenost i sitne duše ne želim u to uplitati. Drugo je depresija i bezvoljnost i to sam naučila na teži način. Tada sam to uglavnom vidjela kao lijenost. Još uvijek mi nije jasna granica, još uvijek mi nisu jasni ljudi. Jedina je razlika što me uopće više ne zanimaju, niti se osvrćem na to. Što moram odradim i za njih jer mi je tako jednostavnije, a nekima i da nacrtaš ne bi bilo jasno. Stoga zašto gubiti energiju na gluposti? Mene ispunjava kreativni rad, izražavam se rukama, papirom, kistom, siluetama, origamijem, inoks spojlerima, mobilima, perlama, … što god mi padne pod ruku, što mi mašta iskreira, a ruke realiziraju. Na vama je da prosudite, nema tu neke umjetničke vrijednosti, neke čak neuspješne kopije su tu koje su pronašle inspiraciju na Pinterestu. Premda su moje, premda su prilagođene, zamišljene i kreirane na moju inicijativu i moju potrebu za ravnotežom uma. Taj rad ga dovodi u balans… a rezultati su izraz mojih nemira, ponekad i ludila, ali uljepšavaju taj hladni podrum i odražavaju moju zaigranu dušu.

A šetnje i priroda su mi, usudila bih se reći, potrebnije nego hrana. One me smiruju, uče strpljenju, osnažuju i hrabre. One su mi psihička jakost za izdržati sve u stvarnosti. Treniraju mi strpljivost, testiraju izdržljivost, uči me svaki kukac zaviriti u sebe i zastati nad prirodnim zakonima, tako jednostavnim, a s druge strane tako savršenima i ispravnima. Da toga nije bilo vjerojatno bih se već razboljela. Ovako nastojim pratiti prirodne zakone, poštovati ih i uklapati se u njih. Zato su mi i ti daleki ljudi toliko dragi, zato što razumiju. Razumiju češki avanturisti koji kampiraju na Petnji, a ne razumije susjed koji napada i dokazuje se, još uvijek mi nije jasno kome i zašto? Ima i njih šačica koji su shvatili, koji smo izrasli na istim postavkama, koji se kužimo, a da ne moramo riječ progovoriti, koji plačemo za srušenim bukvama da bi se gospoda po šumi mogla šetati kao na Korzu, koji znamo da to nije dobro i da to ne ide u dobrom smjeru. Vidjet će da neće zaraditi ništa, vidjet će da to znači samo onima koji to osjećaju i da je to istinska vrijednost, ne uloženi milijuni, nego ljudi vezani za taj komadić raja kojega nam uništavaju. Što li će još to biti, hoće li nam ga opet oteti za svoje sebične razloge? Pokušat će, i opet nam ostaviti smeće koje ću ja skupljati kao što ga i sad skupljam jer ga oni nisu u stanju ni u kantu baciti. Zar za njih pravite stazu? Njima koji se kvadovima i terencima voze stazom oko jezera, krosere ni ne spominjem, oni idu svojim utabanim stazama. Biciklisti su najmanji problem. Žalosno je to sve skupa, a osnovno ljudima niste ponudili, recimo gdje su vam toaleti ili barem toalet? Jel’ vam to uopće palo na pamet? Jedva čekam vidjeti tko će se tamo obogatiti, zanima me kome ste to predvidjeli i namijenili? Jedino mi je drago što ste srušili one barake kojima su si pojedini ribiči uzeli za pravo uzurpirati placeve oko jezera. Bože, kakvi smo mi ljudi? Što li će im još pasti na pamet? Neću biti grintalo, dat ću im priliku i nadati se najboljem, a one bukve ću nekako prežaliti, možda.

I knjiga sam pročitala ovog ljeta, konačno sam se ponovno učlanila u Gradsku knjižnicu iz čisto financijskih razloga, jednostavno naš kućni budžet nije mogao slijediti naše potrebe za knjigama i literaturom, tako da se članarina višestruko isplatila. Knjige samopomoći i kako biti svoj morala sam se podsjetiti. Iz nekog razloga još uvijek kako mala curica tražim maminu potvrdu, a nju bome rijetko dobivam. Njene vječite kritike i potreba za ispravljanjem, preodgojem i oblačenjem mene od mene su učinile poprilično iskompleksiranu i nesigurnu osobu na kojoj konstantno moram raditi da bih se sa sobom nosila. Tako da su moj izbor najčešće, što se knjiga tiče, ženska pisma i učenje o životu iz tih nekih kompleksnih odnosa i drugih poznatih žena. Ireni Vrkljan se tako rado vraćam, Marina Abramović mi je donijela neku sasvim drugu dimenziju. Njezine radionice i vježbe na radionicama koje su u knjizi isprobat ću i svakako se odlučiti na post jer i on snaži i našoj osobnosti daje drugu dimenziju. Baš kako moj, s dijagnozom brat, kaže: “Jesi ti razmažena!”, shvatila sam da se čovjek treba osnažiti u životu i da to trebam početi prakticirati, a ne dramiti za svaku sitnicu. Realno svašta nas još čeka pa bi mi bilo draže da sam snažna i da se lakše s tim svim nosim. Dosta je bilo toga da sam plačipička, oprostite na izrazu. A dug čovječanstvu Kruno će vratiti s pčelicama, jako se tome veselim i ponosna sam i sretna i drago mi je, nekako ga je sama ta ideja u mojim očima digla i raduje me realizacija. Upravo upoznajem Marinu Vujčić i njenog Božu koji kreće ispočetka i još me čeka Elif Shafak i njezinih Četrdeset pravila ljubavi. Raduju me knjige i vrijeme provedeno uz njih.

Ideje i dijeljenje ideja s nekim dragim ljudima, opakim, brutalnim i iskrenim. Ljudima kojima naša priča izmami suze. Međusobno uravnotežavanje i razumijevanje znači cijeli svemir. Možda je jedan takav kvalitetan susret dovoljan za sreću, dovoljan za pripadanje. Dovoljni su neki ljudi samo u njihovom postojanju. Tako poznati i prisni.

Dokolica prožeta crnim vinom i opijenošću trenutka, svedena na predenje mace u krilu koja kao da preuzima svu negativnu energiju na sebe. Pas koji žica maženje, šetnju, hraanu i beskrajna sreća i zahvalnost za iste. To se može nazvati sretan život, to se može zvati godišnjim.

Možda i taj susret bude ono što nam je predodređeno da ne kažem suđeno!

One comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s