Isplati se

Još jedna jesen, nikad divnija i nikad posebnija.

U jezero unese mir

Čudim se i još ne mogu vjerovati kako su neke situacije moguće. Kako su mi neke panorame bliske, a opet nadrastaju poglede i razlikuju se i rastu iz godine u godinu. Pogledi više nisu isti, razlikuju se u detaljima, u dubini, u poruci, u viđenom, u proživljenom, u kompoziciji satkanoj od kontrasta, od boja, od baršunastih, teških, tmurnih struktura koji daju profinjenost, koji nose patos vidljiv i onaj nevidljiv, a s druge strane daju profinjenost, nadu i karakter. Neka upornost, možda i prkos, možda i hrabrost, a opet toliko nježnosti i nepredvidljivosti života, trenutka, uspomena u jednom tako slučajno zabilježenom trenutku. Razlika je tolika da je gotovo opipljiva. Godine nas ipak oblikuju, iskustvo nas ipak stvara, život nas izgleda najbolje uči. Pa tako postajemo bolji umjetnici, bolji suradnici, bolji kolege, bolji prijatelji, bolji ljubavnici, bolji supružnici, bolji ljudi, valjda.

Divno je dobiti pismo zahvale od nekoga tko se riješio velikog tereta uz tvoju pomoć, divno je nekome biti inspiracija, divno je iz nekoga izvući ono što ni sam nije znao da ima. Volim inspirirati, volim tu svoju ambiciju i sve što mi je ona donijela. Volim kad okolina to prepozna, nema ih puno, ali tu su. Njih šačica, tu je, oni kuže, a oni su kužili i prije. Nije slučajno da smo se sreli, da smo se prepoznali. I danas se s njima najbolje razumijem i danas njih najradije slušam, osjećam, od njih učim, uz njih rastem. Važni su mi i znam da sam i ja njima važna. Neki ljudi jednostavno nisu prolazni. Obilježe nas zauvijek i kad nisu tu, oni su zapravo s vama, a bome i vi ste uz njih. Osjećate to, znate to. S njima neke stvari možete dijeliti, njima nisu potrebna dodatna objašnjenja, oni naprosto znaju. Zahvalna sam do neba na tim toliko različitim, a opet toliko bliskim i posebnim ljudima velikog srca i nevjerojatne radne etike. To cijenim, uz to sam odrastala, to sam prepoznala i tome se najiskrenije divim i poštujem.

Imalo se svašta za proslaviti, trebalo se i ozdraviti. U toplom obiteljskom ozračju, bilo da je vino jeftino ili vrhunsko, kuhano, crno ili bijelo, svaka kapljica je donosila okrepu i zadovoljstvo. Miris zvjezdastog anisa, klinčića, cimeta, vanilije širio se kućom kao opijum, opijum za nas, pomalo otuđene supružnike koje je vino ponovno spojilo, upalilo neke stare vatre, a suočilo s nekim novim istinama koje su nas i dovele tamo gdje smo sada. Ponekad se pitam kamo nas sve to vodi, ima li cijeli taj koncept nekoga smisla. A kad zamislim život bez njega, bez takve baze, bez te barem prividne sigurnosti, tek onda me uhvati panika. Zato njegujem ono što imam, ono što mi je dano i što je tako nesebično moje. Ne treba mi ništa drugo, ne treba mi tuđa veličina za hvalisanje i tuđi životi. Imam sebe i svoje uspjehe koji su mi sasvim dovoljni, trenutno.

I svaka šetnja, svaki listić ovu jesen je učinio posebnom, učinio je čarobnom i toliko nepredvidljivom. Od najneobičnijih susreta s nekim tako dragim ljudima koje nisam vidjela godinama, s kojima me vežu neke neobične priče i događaji. Podijeljeno sjećanje uz nesebično dijeljenje hrane, hrane koja zacjeljuje u tim trenucima neke naše gotovo otvorene rane, baš kao i pri zadnjem susretu kada su me uspješno pokrpali da se i dan danas ti ožiljci gotovo ne primijete. Veliki susreti s velikim ljudima i veliki susreti s mojim malim ljudima. Da ću se s klincima iz razreda s kojim najradije surađujem sresti usred šume, na njihovom silasku i na našem usponu prema planinarskom domu Pljuskara i da će ti mali izviđači podijeliti one najiskrenije dječje osjećaje sreće, ona vriska i uzbuđenje zbog susreta, potrebe da mi kažu kako su gore pekli kobasice na štapu i sljezove kolačiće ozari vas da se ni sami ne znate izraziti. Ta količina ushita i sreće mi je baš trebala i potvrdila je moju teoriju o potrebi za novim pristupima učenju i podučavanju. To što rade tih dvoje roditelja, to što su taj dan klinci šetali gotovo 20 km je ono čega će se sjećati cijeli život i to je ono najvrijednije i najbitnije. Ja sam imala sreću što sam imala takvog oca koji je nas vodio u šetnje šumom, u gljive, u prirodu općenito i nije bilo bitno je li Slavonija ili je more. Navika je ostala, ostale su tako žive uspomene na svaki izlet, kupanje, šetnju i druženje. Fotografije svjedoče ljepoti u svakom koraku, čak i društvo je na kraju shvatilo poantu… Hodam da se umirim, da možda umirim druge, prenesem tu ljepotu onome kome treba, ako treba. Zato i dijelim samo takve fotografije, da inspiriram, da utišam ovo što nas okružuje, da to ignoriramo bar na trenutak, a ima li ljepših kreacija od Stvoriteljevih? Ima, ali Stvoritelj djeluje kroz njih… neki su u stanju stvoriti još ljepote, inspiracije, umjetnosti, kreacije…

I odvažila sam se napraviti žele od dunja kojeg je mama pravila da bismo za Božić njime mazali cvjetiće, linzeri su to. Ta rubin crvena boja je predivna, a budući da mama nema više volje za takve stvari ja sam se odlučila i napravila, žao bi mi bilo da sve dunje propadnu. U naslijeđe sam osim kuće, ispred kuće dobila i dunju, veliko stablo dunje. O tome kako nam gotovo svaku večer kuham čaj od dunja i šipka s limunom i medom ću neki drugi puta, ali smatram da nam je ta navika uvelike pomogla umanjiti posljedice korone, pogotovo prošle godine kada sam bila pozitivna. Stoga da bi si ovaj Božić uljepšala i nastavila tradiciju kuće napravila sam taj rubin crveni žele od dinja. On je procijeđen i ukuhan, a ovi mutni i svjetliji je propasiran i puno manje ukuhan. Šećera sam samo malo reducirala, stavila sam ga gotovo po receptu (100 g manje), ali sam dodala dosta limuna. Dunja imam puno pektina pa neka vam i to bude motiv za pravljenje i konzumaciju đemova, pektin ima brojna ljekovita svojstva. I dalje vjerujem u to kako su nas ti neki prirodni pripravci zaštitili od svih loših posljedica korone koje su pratile bez obzira na dob neke naše poznanike.

Nije ni ovo slučajno, tu ti je fotka sv. Petra. Tamo smo često išli skupa, brali vrganje, prve đurđice u proljeće, divlje jagode. Uspomene su žive, sjećam se svake priče i nepismene zdenačke babe, koju su doseljeni Ličani učili čitati i pisati da u crkvi ne drži naopako molitvenik. Još predaka sigurno ima i tamo. Nemoj se ljutiti, kupila sam ti cvijeće, ok opet sam puno potrošila, ne štedim onoliko koliko bih trebala, a vidi kako je lijepo. Jel’ ti se sviđa? Moram priznati da sam očekivala više, a te cvjećarke imaju svoju šprancu i sve im je tako slično… Naći ću jednom neku koja će shvatiti ili ću početi sama izrađivati jer ovo koliko je lijepo, toliko je i bezlično, oprosti. A vidi onaj ‘rast koliki je i živ je! Onaj naš u Posavini se suši, nestaje… Znaš ti na kojeg mislim, ovjekovječili su ga u onom tamburaškom spotu kojega si neprestano gledao. Teško mi se sjetiti bilo koga drugog koga nema tih dana, tvoj odlazak zasjenio je sve druge odlaske, a i sretan ti rođendan tamo negdje gdje sad jesi, što kaže Kruno sigurno pušiš i smiješ nam se.

Taj spektar boja dodaju neki susreti, neki razgovori, dobra hrana, dobro društvo i dobra kapljica. Sve se zaboravi, sve se zašareni i svima se pojavi osmijeh na licu. Onaj pravi iskreni osmijeh, dječji. Nosimo mi svi svoje tuge, ali pokraj ovakvih susreta one izgledaju smiješne i toliko beznačajne da nam je dovoljno za živjeti taj lijepi život. Jednostavan život. Može li bolje od ovoga… ima li išta vrijednije od ovoga?

Sva životna mudrost svedena u tri fotografije, prvoj se nema što dodati, druga je kretanje prema svjetlu, a treća je ono malo ljepote kao nagrada za postojanje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s