Kao u bajci

Život svakog čovjeka bajka je koju je napisala Božja ruka.

Hans Christian Andersen

Pokušat ću rezimirati ovih tjedan i pol dana. Sadržajni, neplanirani, opušteni i ispunjeni su bili. Ispunili smo ih bojama, mirisima, okusima, istraživanjima, nekim dragim ljudima, nekim starim i nekim novim nikada ispričanim pričama. Naučili smo neke nove stvari, pisali zadaće, smijali se, čestitali jedni drugima i željeli sve i svašta. Uvijek sve najbolje, a kako drugačije. Umorili se, slomili se, ali se i odmarali i nadolazili. Ništa se veliko ni posebno nije dogodilo, ali sitnice su stvorile ono što Božić zapravo je. Čak nas je i snijeg na par sati obradovao. I kad se sve zbroji, oduzme i podvuče crta, zapravo nije moglo bolje. Zapravo je baš onako kako je trebalo biti. Nije sve čarobno, suze su isto dio magije. Neki očekivani i neki zaista neočekivani slučajevi slome te, ali valjda su s razlogom daleko, ustvari dovoljno daleko da uspijem potisnuti i fokusirati se na nešto drugo. Ne pomaže nikome ako svi padnemo, ako svi žmirimo i ne racionaliziramo. Ja moram, tako mi je lakše, vidim neke poveznice koje drugi ne vide. Ljute se na mene, galame i razljute me, ali onda me slušaju otvorenih usta. Onda vide i drugu stranu, ne moram biti ni u pravu, bitno je samo sagledati stvari iz više perspektiva i odmah se jasnije vidi. Nije sve tako crno, nije sve tako beznadno, nije sve tako zloslutno. Ne treba prizivati sranja, ako ih nema, okreni ploču i pjevaj ako ne znaš drugačije. Šetaj, hodaj, izbistri si misli to mi je najbolji recept, a kad šetnja ne pomaže onda trči, trči koliko te noge nose i koliko možeš. Trčanje me spašava, hodanje mi bistri misli, šetnja sa sušetačem mi je potrebna, možda i više nego hrana. Ispričamo svašta, razmijenimo misli, događaje, analiziramo i planiramo skupa. U zadnje vrijeme na engleskom pričamo da vježbam i ponavljam za sate engleskog koje sam si uzela da si poboljšam engleski. I mogu reći da sam napredovala, jučer smo prevodili tekstove pjesama Prljavog kazališta i umirali od smijeha. Na svu sreću imam odlične teachere. O prirodi i njenim dobročinstvima spram mentalnog zdravlja više ne trebam ni govoriti.

Neki su se ukopili u naše aktivnosti, neki su nas najmanji potaknuli na neke sasvim sulude aktivnosti. Poslije klizanja su me boljele ruke koliko sam se držala za ogradu. Nisam imala u planu polomit se, a rolanje spram klizanja je mala maca i klizaljke su bile da te Bog sačuva. Čak me i trener koji je trenirao klince pokušao opustiti i pokazati mi neke trikove da se odlijepim od ograde, ali ništa nije pomoglo, nitko nije bio sretniji od mene kad sam izula klizaljke.

I onda naša skitanja. Kao neka znatiželjna maca, ni kiša me nije spriječila nagovoriti svoju žabu da idemo vidjeti Nininu božićnu bajku u Veliku na bazene koje obožavam od djetinjstva. Iza te bajke je jedna toliko tragična i tužna priča, ali kad uđete unutra, ma i na samom ulazu kad vidite sve te silne lampice ne može se skinuti osmijeh s lica. I da, onda je to tebi, neznana djevojko u čast.

A Novi Sad nas je pomazio smještajem u samom centru grada. Šetnjom do Petrovaradina i zasluženim ručkom s pogledom na Dunav nakon poprilično zahtjevnog uspona na Petrovaradinsku tvrđavu. Rakija od dunja mirisna kao parfem za aperitiv, vojvođanski odrezak s mlincima i pljeskavica omamile su nas i zasitile količinom koja je puno i nakon penjanja i šetnje. Poslije smo odšetali do Balaševićeve kuće, barem da se na neki način oprostimo od tog čovjeka čiju glazbu i emociju smatram tako bliskom i poznatom. Susretljivost domaćina u turističkoj zajednici me osupnula, naprosto nevjerojatno. Dobila sam plan grada, prospekte o Fruškoj gori koju smo planirali posjetiti, manastirima i vinima Vojvodine, kud ćeš bolje i više. Svašta čovjek nauči na takvim putovanjima onako usput i primijeti. Primijetila sam da na svakom koraku ima apoteka, čemu to? Ne vjerujem da su toliko bolestan narod, a na radiju dok smo se vozili stalno su se vrtile reklame za lijekove.

Mi smo svraćali na okrjepu u ona mjesta koja su nas na neki način privukla. Kušali smo što nam se htjelo. A izlet na Frušku goru donio je samo brojne ideje i mogućnosti za neke iduće posjete, a u toplice ćemo se sigurno vratiti. U Hrvatsku smo ušli kod Iloka, nismo Dunav prešli, tako da sam naučila još jednu lekciju iz geografije. I onda nam je “usput” bio Čepin i Terra negra. Ako se zadesite u Osijeku ovo je mjesto malo mračno za moj ukus, ali je elegantno i posebno. Pripremite se na visoke cijene, ali vrijedi svake kune zbog ugođaja. Osoblje je malo prenametljivo, sugeriram postavit se od starta i ne pustiti ih da vas omađijaju, čitaj ugnjetavaju prevelikom ljubaznošću, ne volem to.

Kolače smo dobili, tortu sam pekla za Novu godinu, uvijek istu: mak, lješnjaci, maline i čokolada, meni ne može bolje. Trebali smo ići na doček, ali nas je poremetio dječji doček. To nam je ipak bilo previše, pa smo lijepo zahvalili i spojili zvučnike na laptop, a maca i Bubi su bili presretni jer smo nadglasali pucnjavu. Jedna maca je došla tek sutra dan od tog pucanja, a ja sam mislila da je ona hrabri tigar. Nije, kao one se boje jer vide da se i ja bojim, to je teorija moga zakonitog, a kako da se ne bojim, trzam se na svaki pucanj, a o njihovoj zabrani pucanja neću ništa ni reći. Ratne traume, šta ću? Zato smo se tješili i uživali skupa, a pucanje ignorirali koliko god smo mogli. Srećom nije bio Sremski front, kao kad smo prešli granicu i ušli u Srbiju još me taj putokaz i riječ stresao, da ratne traume te valjda obilježe za čitav život. I onda predivno sunčano jutro i totalni retrit na Dilju.

A u međuvremenu knjige i slike i vrijeme samo za sebe, samo za nas.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s