Profesora kćer

“Jer čovjek može da dogura do šestog decenija, a da nikada, ni jednog trena, nije poživio svojim ličnim i vlastitim životom.”

Miroslav Krleža, Na rubu pameti
Pozeri

Tražim sklad u cijelom ovom životnom neskladu. Rijetko nailazim na razumijevanje, iskreno ni ne tražim ga više. Onaj koji me najbolje razumio njega više nema, a s njim su nestale i neke brige, neki grč. Kao slobodnije dišem i ne živim tuđe želje, samo da je li to potpuna istina? Možda njegove istine žive kroz mene. Jesam li to stvarno sama izabrala, ili je to tek splet nekih čudnih okolnosti? Ali sam tu, ali smo tu gdje jesmo svojim izborom i svojom voljom, usprkos i unatoč svemu borimo se i stvaramo dom, stvaramo život, uspomene, obitelj. Neobičnu, osuđivanu, neprihvaćenu od mnogih. Tu smo jedni za druge u svim svojim putovanjima, nemirima, sumnjama. Razumije nas par životinja s kojima smo se pronašli. Pronašle su se duše tako potrebne jedne drugima. Neka osuđuju, ništa one ne zamjenjuju, nikakvu prazninu ne popunjavaju i nemaju ljudska obilježja. One su samo životinje koje su u osnovi ono što jesu, bića sa svojim prirodnim instinktima i svakako nisu zamjena za djecu. Otkud i potreba za takvim pojašnjenjima, oni bi bili tu i da su nam se dogodila djeca, baš zbog njih, ali kako je život nepredvidljiv ostali smo mi. Ljudi i životinje, niti oni nama oduzimaju ljudskost, niti mi njima njihove instinkte. Ja to zovem suživot. I možda živim vlastiti, lični život unatoč mišljenjima drugih. Kad u globalu sagledam svoj život, možda ga ja i živim, svoj život. Možda je to ono kreiranje, možda je to stvaranje, možda je to usuđivanje za borbu, za drugčijost, za hrabrost, za korak više, za viziju svega oko mene i što sa mnom ima veze. Upoznajem se, iznenađujem se, osamljujem se namjerno i s guštom. Biram i razumijem ono što želim, odvajam se i ponekad svijetlim, uglavnom svijetlim u tom mraku svih silnih kuknjava i pasivnosti. Želim ići na taj svjetionik, na Palagružu i čitati priče ljudi koje smatram tako bliskim i poznatim. Učiti od najvećih. Ne trebaju mi ništa govoriti, dovoljna mi je tišina, dovoljna mi je energija i pokoja napisana riječ, misao. Divno je kako to nekima tako jednostavno polazi od ruke. Tako mirno, tako sigurno i odvažno. To razumijem, tome se divim i iz nekog razloga škrto čuvam za sebe. Nešto mi je sve tako poznato, tako proživljeno, tako doživljeno, samo ne ispričano. Ostalo je negdje zapisano u svakoj pori moga bića, a odjednom ima potrebu izaći van. I evo me, podastrijela sam svoju intimu, svoje dvojbe i strahove pred lica znatiželjnika… Jeste to očekivali, jesam li vas razočarala?…Ima li dubine, one dubine o kojoj Marina piše? Razmišljam, u mnogima ju ne pronalazim. Plitkost i plošnost svugdje su oko mene, okrenem se, a u jednim očima mutnima od silnih terapija i borbi s vlastitim demonima vidim više dubine, nego u svim susretima. Vidim to postojanje tako poznato koje razumijem i koje razumije mene. I ne treba mi ništa više. Osim tog pogleda u dušu i pokojeg predomišljanja da može i ovako i onako. Dobro je. Otkriju se neke istine u nekim drugima, u tuđim shvaćanjima. I odgovori ti na pitanje umjesto tebe samog. I znaš da je upravo to, ta tuđa istina je tako tvoja.

“Danas sam pored jezera shvatila zašto ga toliko volim. Jezero, mislim. Duboko je a tiho, neprimjetno moćno. Pretenciozno je to reći, ali podsjeća me na mene. Ja se upravo uz jezero dolazim odmoriti uz sebe.”

Marina Vujčić, Stolareva kći

Velike su neke praznine i bolna su neka sjećanja. Ponekad sasvim isušena i plitka, nevrijedna, a pojedina još bole i ne prolaze. Spakirana su negdje u nekim skrivenim odajama. Nađe se onih koji su vrijedni uspomena. Slučajno podijeliš, daš, izleti štošta i opet sve brižno pokupim i čuvam do neke nove prilike, do nekog novog susreta baš kao što mama čuva sve one rukotvorine, kao najvrjedniju ostavštinu i kao najvrjednije uspomene.

“U sobi skladištim vlastito pisanje, a ono se svodi upravo na to da pišem neke stvari koje se nalaze u meni, a koje ne mogu staviti nigdje drugdje jer su toliko besmislene i neupotrebljive, da je za njih i za mene najbolje da se na taj način riješimo jedni drugih, pa da poslije – što bude, bude.”

Tatjana Gromača, Bolest svijeta

Treba li ovim riječima išta dodati. Može li ih ijedna fotografija zamijeniti. Vodila sam se krilaticom da 1000 riječi zamjeni jedna dobra fotografija, a sad se pitam koja fotografija može dočarati ove riječi, ovaj sklad, ovo napisano. I konačno vidim tu moć i ljepotu svakog slova, svake naše misli ispisane bilo gdje. Riječi su te koje volim, kojima se bavim i koje mi trebaju… One me liječe i opisuje, a opet mi toliko ih nedostaje za izraziti neku ljepotu, za opisati i onaj najsitniji detalj, a ponekad mi je teško i ne da mi se i ono važno, pa prešutim, odem dalje. Ostaje li tako praznina? Ili guram u onu sobu uspomena, tko bi znao… Možda se nekada sazna.

Hvala za inspiraciju, hvala za hrabrost, hvala za emociju, hvala za misao, hvala za mir, hvala za pristojnost, hvala za širinu. Tako mi je to trebalo, tako mi je trebala nova perspektiva, nova vizija, novi kompas, nova ideja. Još malo odvažnosti i hrabrosti pa ćemo vidjeti ili kao što Tatjana kaže – što bude, bude. Još ne znam gdje ću čitati tu knjigu, ali čitat ću ju na nekom mjestu dostojnom čitanja, čitat ću ju u trenutku posvećenosti baš kako zaslužuju obje. Hvala vam na riječima.

Neka si mi došla u ruke! Ljubav

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s