Može li se dogoditi čudo, može li se u čovjeku nešto okrenuti, promijeniti? Mogu li te ohrabriti neke pročitane knjige, razgovor s nekim, ne nužno posebnim? Može li se čovjeku život preokrenuti u par dana poslije nekih odluka. Kako znamo jesmo li dobro odlučili, kako znamo je li odluka prava. Pokušavam danima nešto promijeniti, pokušavam promijeniti sebe i svoja uvjerenja. Pokušavam staviti stvari na neke zdrave temelje i što se događa? Ništa, baš ništa. Vrtim se u krug, više sam kao u nekom viru, vrtlogu ludila koje nas sve kolektivno zarobljuje.
Može, neki pročitani tekst, dovoljna je riječ, poneki poziv. Možda je nekad potreban vapaj, poziv u pomoć. I povjerenje u život, u taj usrani život. Možemo li baš na sve utjecati, određujemo li mi baš svaki otkucaj srca? Ne vjerujem, ali preuzimam odgovornost za vlastite izbore. I otvoreno pokazujem emocije, bez zadrške i kontrole, onakve sirove kakve jesu ponekad. Moram li uvijek biti odmjerena, srdačna i puna razumijevanja. Ima li nešto u ukazivanju na propuste ili bih sve trebala tolerirati? Ohrabrila sam se i prodrmam te ulijenjene, ne baš tipične uhljebe da se pokrenu, da se pokrenemo za neko više dobro. Isuse, koliko je energije za to potrebno, nekad mi se čini da bi mi bilo lakše brdo odgurati. Ponekad šutim i odradim i tuđe poslove zbog svog mira i što mi je puna kapa potezanja za rukav, ali nekima nema pomoći. Nekima je dobro tu gdje jesu, od kave do kave, od meze do meze. Znači užas, ne mogu to više. I kad se dogodi rez, kad se usudiš dogode se promjene. Promjeni se klima, promijeni se okolina, promijene se suradnici. Volim tu stvaralačku energiju, taj protok pozitive i razumijevanja, ponekad samo pogledom. Natezanja, objašnjavanja, tračeraj nije dio mojih interesa. Dižem one kojima je dizanje potrebno, dijelim i zadnji atom sebe s onima kojima je potrebno. Imam neke svoje principe i stavove, nisu oni zabetonirani i što dublje ulazim u te neke duhovne sfere, rekli bi new age sranja vidim to neko drugo svjetlo, vidim neki drugi život. Zaista najjednostavnije vježbe, disanje, prisutnost i svjesnost sebe i svoga tijela čine velike promjene. Poludim ja, izbace me iz takta najbenignije situacije, ali nekako se to svjetlo brže upali, nekako prije prodišem i nastavljam. Nastavljam, nije bitan smjer, bitno je nastaviti i imati povjerenje u situacije, u život. I ta taština, taj lav i ego koji me ponekad zarobljuju i odbijaju ljude od mene ponekad je tako zdrav i potreban. Da, volim se konačno, te riječi su nam tako svima potrebne. Dosta mi je isprika, jel’ ti smetam, jel’ te gnjavim? Važna sam si polako, a opet svjesna da sam nitko i ništa, kao i svi, samo oni to ne znaju.
Je li njima Bog ispunio želje, a mene kaznio time što nisam majka? Jesam mu se ja nešto gadno zamjerila? Možda se nisam dobro molila? Tko je o tome odlučio? Ja koja nisam pristala na sve one mučne procese s doktorima? Ili onaj moj koji je odmah odustao, kao zbog moga zdravlja? Opet se nisam dobro molila jer niti jedan poziv za posvajanje nije nešto na što bismo pristali. Ja možda i bih. To mi se sve sigurno izdogađalo, život kao loše isceniran film, zato što sam prestala ići u crkvu, zato što psujem sve redom da bih tu svoju nemoć izbacila iz sebe. Psujem sve redom i sudbinu i sudbu kletu. Još kad vidim okruženje, ja frikuša koja ne želi rađat sa sto godina i one sve koje rode, a svi oko njih drhte danima zbog te djece. Koja je cijena koju treba platiti? Tko plaća danak svemu tome. Oko nekih trudnoća i postporođajnih muka što rodbine, što prijateljica sam se više istresirala, nego sve što sam sama prošla. I onda opet slušam kako nema ništa bitnije za ženu nego biti majka. Ok, možda baba… To je trenutno još veći horor u okruženju. Babe, materešine i tetke, uvijek su neka dječurlija smisao postojanja. To se valjda ne bi ni diglo iz kreveta da nema njih, sve što rade rade zbog njih, za njih. Ok, i ja sam dobila svašta, al’ koja ti daska fali u glavi i ima li tebe u toj ikojoj priči? Pa kad slušam uglavnom ne vidim vas, valjda se zato skupe jer se razumiju. I u tom kružoku takvih žena od kojih niti jedna nema nikakvog kućnog ljubimca, ja. Crna ovca, nerotkinja, ne tetka, ne mater, ne baba, izgubljene ljudskosti jer sam djecu zamijenila životinjama… I uglavnom mi ta dječurlija idu na živce, ok istrpim ja njih, samo da su zdravi, ali sam najsretnija kad odu. Što ću vam ja pobogu koja svoje vrijeme najradije provede s mačkama i ćukom. Ćuko je posebna priča, taj me toliko izmaltretirao da bi odgojila valjda desetero djece prije nego njega.
Tako s vremena na vrijeme osvane negdje članak o nekoj koja se usudila progovoriti o tome kako uopće ne želi imati djecu. I suma sumarum svega, možda sam ja upravo ta koja se u tom scenariju nije nikad ni vidjela, a te neke životne sile koje me poznaju bolje od mene su se pobrinule da to tako bude.
Još fantaziram da ćemo mi naći to naše nerođeno dijete, najvjerojatnije u Africi… I to je neki san koji će možda zaživjeti, a možda neće. Slučajno da se to dogodilo bi li ja bila kao one? Da li bi samo o tome pričala, da li bi drugima iskljucala mozak svojim dosadnim pričama ili bih znala kad je dosta? Da li bih imala poštovanje prema drugim ljudima kojima su te priče bolne, teške? Ne zbog mene, nego njihovih životnih priča? Bi li imala osnovno poštovanje, onu zeru ljudskosti? Ili bih kao one trljala sol na ranu, tražila saveznike u ljudima koje do nedavno nisam mogla smisliti zato što nam djeca idu u isti vrtić? Ili bih kao i sada čitala, učila, kreirala, stvarala i bavila se njim/a onako za sebe, za nas, zbog nas.
Dnevnik bibliotekarice 