Virozni vikend

Za sreću su potrebni samo dobro zdravlje i slabo pamćenje.

Ernest Hemingway

Zaista sve uzimamo zdravo za gotovo, zaista ne cijenimo puno stvari, nismo zahvalni za sve ono što podrazumijevamo i uvijek je tako kada smo dobro, kada smo zdravi. Dovoljan je jedan mali zaokret da nam se sruši cijeli svijet i promijeni prioritete, ali i da nam otvori oči, da progledamo. Meni je baš takav bio ovaj vikend. Sve se činilo savršeno, sve je išlo nekim svojim prirodnim tijekom. Ništa veliko nismo planirali, nas dvoje, naše životinjice, pokoja šetnja, dobra hrana i odmor. Tako je trebalo biti i tako je krenulo, sve do subote navečer kad sam iz čista mira završila s glavom u školjci. Ajde da sam se napila ne bi mi bilo ni žao, ali šalu na stranu to je trajalo cijelu noć. Ujutro se malo smirilo, a onda me počela tresti groznica i pržiti temperatura preko 38°C. U svakom slučaju, loše. Jedino što sam ustima mogla prinijeti bio je čaj od kamilice. Tek pred večer sam pojela pola jabuke i dvopek. Grozno iskustvo, evo sjedim i tipkam i preznojavam se. Ma nisam ni išla kupiti pcr test, dosta mi je i novaca na to pobacanih. Svi smo bili virozni, pokupili smo neku crijevnu virozu, samo sam ja kao po običaju najviše nastradala, a njihov niti jedan test nije bio pozitivan. Njih je malo opralo, tek toliko, a ja sam mislila da živu glavu neću izvući. Jutros je bilo bolje, jutro je donijelo smirenje i sve što nije nužno sam otkazala za neke druge dane, za neka druga svitanja. Kad prespavaš dan i noć znaš da nešto nije u redu. Ok, nekima će to zvučati smiješno, onima s ozbiljnim zdravstvenim problemima i njima se unaprijed ispričavam, ali meni je ovo bilo jedno od najgorih iskustava u životu, a imala sam i koronu. Odjednom me pokosilo kao grom iz vedra neba. No dobro, nauči nas to strpljenju, presložimo prioritete, opametimo se i ne bahatimo. Okrenemo se sebi i prestala sam se brinuti o stvarima na koje ne mogu utjecati. Valja ljudi živjeti u ovom sveopćem ludilu, a jedini način je okrenuti se sebi i onim bitnim stvarima u životu koje nas ispunjavaju i koje nas čine sretnima. Čuvati se, čuvati svoje zdravlje, čuvati one koje volimo. I nema dalje, nema druge. Priuštiti si jednostavne, male, spontane trenutke, oni nas hrabre, oni nas pune nepobjedivom energijom. Trebamo zajedno plakati, trebamo se zajedno smijati, dijeliti naše snove, pomagati jedni drugima i ispunjavati snove, bar pokušati pomoći doći bliže ispunjenja sna. I trebamo letjeti, jako raširiti krila i biti nepobjedivi. Otvoriti svoje stranice i biti vidljivi svima. Neka znaju svi što vam je na duši, lakše je tako živjeti. Ne treba skrivati sve u sebi i držati za sebe, ponekad je potrebno izaći iz tih svojih svemira i svima jasno dati do znanja kako stoje stvari, kako se osjećamo, što mislimo!

Gdje je naš kraj, kolika je naša hrabrost? Što li sve možemo prebaciti preko leđa i što li nas sve još čeka? Kakva nas jutra očekuju? Zna li to itko ili je samo stvar vječitog straha, manipulacije strahom. Ima li sve to smisla što se događa oko nas? Nema, neke su rane još toliko svježe da sam ih tek sada kada se to događa negdje drugdje osvijestila. Ostao je neki PTSP i opet ljudima nije dosta. Mislila sam da smo kao civilizacija dosegnuli najviši stupanj razvoja, a mi se opet bojimo rata i pandemije, jer prave zaštite i sigurnosti nema. Što je s ljudima, što je s čovječanstvom? Kakvo se to ludilo nadvilo? Ignoriram, koliko god mogu i vijesti koje nemaju veze s profesionalnim novinarstvom. Ne znam koji portal otvoriti da bih pročitala bilo koju suvislu i provjerenu informaciju. Ljudi slave rat, svrstavaju se na strane – zar ne vidite ljude, žrtve? Zar je bitna strana? Bojkotira se restoran koji vode dvije Ruskinje u Zagrebu, pobogu što se to događa? Kome su one krive? U moru nenormalnosti i sveopćeg ludila, ove životinje su tolika utjeha da to mogu znati samo oni koji su osjetili takvu vrstu privrženosti, takvu vrstu ljubavi. Tako uspijevam ignorirati, jedino tako.

A kuhanje me ritualno spašava, do onog trenutka kad hrana nije lijek, treba mi čišćenje, treba mi post.

Ovu knjigu trenutno čitam i da je sve bilo po rasporedu sad bih vam mogla napisati kompletan osvrt, ali budući da sam jedva glavu na ramenima držala, samo vam ju preporučujem. Na prvim stranicama sam već otkrila neke stvari koje moram mijenjati, stoga moja preporuka.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s