My world, my balance

“Now that she had nothing to lose, she was free.”

– Paulo Coelho

Ima dana od kojih čovjek ozdravi, ima takvih i susreta, ima i takvih događanja. Oplemene te, otvore ti oči, pomire te sa sobom. I otvoriš se nekoj novoj energiji, otvoriš se nekim novim vibrama i složi se sve samo od sebe. Unaprijedi te i sjajiš, jednostavno sjajiš. I prepoznaješ slične duše, umiruješ um, umiruješ ranjeno srce. I poštujemo se… nema potrebe za suočavanje sa starim ranama. Sveprisutne su i otvorene, svima vidljive. Ne pati me to više, jer više nema smisla. Smisao je u nošenju sa svim… u otklanjanju prošlosti i životu u sadašnjem trenutku. U prepuštanju svemu oko sebe, svemu divnom i kreativnom. Velike su to stvari, velika je to spoznaja. Ovdje i sada, a život buja i divan je baš onakav kakav je. Dobrota i jednostavnost očituju se u pogledu, u pristupu, u zadovoljstvu sobom. Ništa na silu i ništa jer se tako mora. Gdje se očituje spontanost i povjerenje u život tu je sreća, tu je snaga, tu je život baš onakav kakav treba biti. Sladak i umiljat, nepredvidiv i poseban. Događa se u ritmu muzike, u svakom pokretu i riječi, u razgovoru i vedrini postojanja. U hrabrosti suprotstavljanju ustaljenih obrazaca i slavljenju života! Srce zakuca na mjestu i onako kako treba.

Neki naši skriveni svjetovi odjednom imaju potrebu izaći na površinu, imaju potrebu biti viđeni i uljepšati život svima. Odjednom žele biti podijeljeni s onima koji razumiju, s onima koji vide ono što trebaju vidjeti. Neki jednostavno ne mogu to vidjeti, neki jednostavno ne trebaju takve svjetove, takve emocije, takve vibracije. Bore se i imaju veliku hrabrost i snagu, ali nemaju tu emociju, nemaju tu toplinu, a neki su toliko ranjeni da gaze jer je to jedini način kako mogu opstati. Tužno je što neke njihove ideje unište ili to jednostavno tako mora biti.

Gužva, osobenjaci, umjetnost, kreativnost, šušur, potvrde mi postojanje, vrate volju i daju smisao. A opet mir i pripadanje su tako potrebni. Potreban je taj kutak kao vječna inspiracija, potreban je zagrljaj i sinkronizirani otkucaji srca. Potrebno je vođenje ljubavi i orgazmi, bez nekog velikog promišljanja i stapanja. Ponekad je to i više nego dovoljno da se ujutro probudiš s velikim osmjehom na licu i voljom za sve. Potrebno je shvatiti da je bitniji red u glavi, nego red u kući i njegovati to. Potrebno je s vremena na vrijeme trčati, umoriti se do raspadanja da bi se mogao odmarati. Potrebno je nekad poludjeti, vrištati i plakati da bi te ljudi shvatili ozbiljno. Ponekad je potrebno kupiti čaj za smirenje i naspavati se prazne i neopterećene glave. Potrebno je ponekad spavati kao top, a ponekad ustati prije svitanja i uživati u jutarnjem suncu na koži. Potrebno je ponekad stajati bos na hladnoj, vlažnoj zemlji, otuširati se hladnom vodom. Potrebno je ponekad zagrliti drvo. A ponekad je dovoljno samo disati. Ponekad je potrebno vježbati, jogirati da bismo bili fleksibilni, da bismo bili zdravi i mladi. Treba starjeti dostojanstveno. Treba disati i živjeti u trenutku. To je ono što sam otkrila i to je ono što i svima vama savjetujem. Da je lako, nije. Teško je, ali zato postoje čajevi za smirenje na biljnoj bazi, meni su za sada dovoljni. Ne treba se čovjek mučiti, treba si sam pomoći koliko god je to moguće, a neke ljude – koliko god ih voljeli – možda je najbolje izbjegavati dok i oni sami ne sagledaju gdje su i kamo idu. Ne mogu se s nekima objašnjavati, a neke postavke u nekim odnosima su zaista teške i nepotrebne. Mada sam se naučila prešutjeti i ne reagirati na sve, ne mogu ispravljati krive Drine, ne isplati se, a i ne da mi se. Za te savjete inače dobijem plaću, pa mi je onda bolje prešutjeti i potvrđivati ono što žele čuti i u što pokušavaju i mene i sebe uvjeriti, a pametni su i znaju da to nije tako. Sigurna sam da u svoja četiri zida postaju svjesni svojih grešaka, zato šutim i ne dolijevam ulje na vatru. Znam i sama, ponekad nam je nositi se sa sobom najveći teret, ne treba nam još i nečije pametovanje sa strane.

Ali pripadaš negdje, ukorjenjuješ se i ne mijenjaš ono dobro i tako znano. Ne zamjeraš i potičeš, odobravaš i rasteš. Padali smo dugo i više nego što je potrebno. Sad se vučemo iznad površine i održavamo dah. E, živote baš si se poigrao s nama, a bome i mi s tobom. I nismo zvonile na svu sreću na ta vrata gdje smo bile nepoželjne, ostale smo s ove strane zajedno, možda je i to znak da se dogodila promjena. Svatko u svom svijetu, okružen onim što si je kreirao, a kreirala sam si dobro. Ljubav je tu na svakom koraku i u svim mogućim i nemogućim oblicima, a neki su se skrili, neki su pobjegli od nje. Koštala me uvijek, ljubav mislim, ali i opet najradije plaćam njene cehove.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s