Otvori se promjeni, otvori se životu

“Blessed are they who see beautiful things in humble places where other people see nothing.”

~ Camille Pissarro

Išla bih i idem. Tražim društvo još uvijek, svi su dobrodošli. Treba mi novih ljudi, željna sam novih poznanstava, novih izazova. Potrebna mi je promjena, hrabrosti imam. Suze me rasterete i regeneriraju. Daju mi novu snagu, novi mot. Usudim se predložiti, hoću realizirati. Ne trebaju mi stvari na čisto, ali hoću poravnati račune, naplatiti dugove i ispraviti nepravde, pravde. Neki su prokleti i tu nema pomoći. Neki su naivni, ali se ipak s vremenom mogu za divno čudo opametiti. Ne rasipa se što se krvavo zaradi. Promišlja se i čeka. Neka se lagano prže svi zbog kojih se klupko zamotalo u krivom smjeru. I odmotat će se jednom, jednom kad sazrije. Kad se odluči, kad se oslobodi, raspetljat će se. Ništa mi ne treba, ne želim robovati imanjima i posjedovanjima, gramzivo zgrtati… želim slobodna raširena krila i svu slobodu ovoga svijeta, izbora i mogućnosti. Hoću okusiti, želim vidjeti, hoću se popeti, želim prehodati, želim ploviti, želim letjeti, želim učiti, hoću komunicirati, želim plivati s delfinima, upoznati ljude, upoznavati kulture. Želim slušati ptice, cvrčke, žubor i snagu vode, grliti stabla, diviti se cvijeću, panoramama, okusiti najukusnije začine i najfiniju hranu, osjetiti najdivnije mirise i doživjeti najstrasnije ekstaze zajedničkih dodira tijela. Mi, nas dvoje i naša mašta, naša sloboda nerobovanja životu i ljudima. Mi, to je naša snaga, tu je naša ljepota, to je naša jednostavnost postojanja. Tu je podrška, tu je povjerenje, tu smo nas dvoje pronašli jedno drugo i dovoljno je. Hvala ti živote.

I svaki cvijet, i svaki cvjetni grm, sve je sjećanje na jedno divno stvorenje. Svako proljeće nagradi ljepotom njegovih ruku, njegovih vrijednih ugašenih ruku. Ali ostala je energija, ostala je snaga i ostalo je sjećanje. Ostala je utjeha u ljepoti i podršci u odabirima, u vlastitim izborima. Ostala je muzika, ostala je ljubav, tako živa i opipljiva na svakom koraku, u svakom detalju kojega se za života dotaknuo. Neopisiva je ta zahvalnost i saznanje da vas je netko želio, da je netko zbog vas živio i da je sve svoje vama namijenio. I ja bih tako, ali eto, sudbina se poigrala s nama i dodijelila neke nepoznate, neutabane staze kojima moram kročiti, tražiti rješenja i skupljati snagu za suočavanje s okolinom koja nikako ne pokazuje razumijevanje.

I još se mamina maca omacila, imamo pojačanje od tri mala mačeta. Kao prava mačketina omacila se na štaglju, u slami prije tjedan dana. Svi s nestrpljenjem čekamo da nam ih donese pokazati, a onda ću ih premijerno ako sve bude u redu pokazati i vama. Ako netko želi mače ili zna nekoga tko bi želio macu neka mi se slobodno javi, očistit ćemo ih od parazita i dovesti gdje treba. Jedno je šareno, jedno sivo s točkicom i jedno tigrasto.

Pokočila sam se, ispod lopatice ili što bi naš narod rekao “ušćaklo” me ispod plećke da mi nikakve masaže i gelovi nisu pomagali. Našla sam broj najbliže kiropraktičarke u Đakovu, nazvala i odmah dogovorila termin za sutradan. Prvi puta sam u životu bila na tako nečemu. Ne volim doktore, to što mi je najdraža osoba doktorica to s tim nema veze. Jednostavno ih ne volim i ne vjerujem im, mislim da ih dobar dio uopće ne zna što radi, a nisam baš ni za alternativce i njih se pomalo bojim da ne bi nešto otišlo u krivom smjeru. Ali nakon dva-tri tjedna te neke tupe boli i nemoći jednostavno sam riskirala i otišla kod žene. Moram priznati da mi je to bilo pomalo nadrealno iskustvo i da takvo olakšanje nisam u životu osjetila. Brat je išao sa mnom za svaki slučaj, ako ne budem u stanju sama voziti, a i on je već vozio njih par dotičnoj gospođi. Nije bilo potrebe i odvezla sam se i dovezla nas i narasla sigurno jedan centimetar nakon tretmana. Da kucnem u drvo, još je dobro, čuvam se i masiram povremeno s kućnim masažerom, ali mogu sjediti i tipkati za računalom i bez bola raditi svoj posao. Da, zaista je bitno svaki sat se dići sa stolice i bar se protegnuti. A ne kao ja manijakalno se uhvatiti miša i tipkovnice i satima ne dići glavu. I što sam napravila, to da sam sve morala ostaviti dva tjedna da bih se koliko toliko vratila u normalu. I trčanje mi nije pomagalo, valjda bih se još dodatno zgrčila, pa mi je kiropraktičarka strogo zabranila trčanje, a preporučila laganu šetnju i nikakve repetitivne pokrete. I da, bolje je. Uspjela sam ipak otrčati ono što sam si isplanirala i to u puno boljem vremenu. I sve ovisi o tome kako će mi se leđa ponašati za daljnje aktivnosti. I sama se čudim kako nemam problema s lumbalnim dijelom, nego s tim lopaticama i činjenicom da sam tvrda u tom predjelu da se kiropraktičarka nije mogla načuditi kako to. Zašto ovo pišem, zato što vam želim reći da ako vas nešto boli ili muči ne treba se čovjek patiti, nego treba što prije si naći pomoć, još je bolje preventivno djelovati da do takvih stanja ni ne dođe. I zaista neki ljudi imaju zlatne ruke i neke najneobičnije vještine i u stanju su vas riješiti boli i muke. Ne odugovlačite, pomažite si. Jedan odlazak mi je pomogao toliko da se ni sama ne mogu načuditi.

Wings for life

I kad dođe sranje, kad se sve čini besmisleno i uzaludno, nakon svih svađa i nerazumijevanja, ipak je samo jedna mama koja sve zna i osjeća i tu je baš kada najviše treba.

Sretan majčin dan

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s