Žena sam!

Jer stvarno je dosta!

Slučaj Mirele Čavajde me duboko potresao i svaki komentar napisan u vezi te žene i njene situacije evocirao je moja sjećanja na proživljene trenutke s ginekolozima. Koliko nehumanosti, neprofesionalnosti i ne suosjećanja s jednom hrabrom, uplašenom ženom. I moja sjećanja, više su traume nego sjećanja da i dan danas odgađam odlazak ginekologu, premda bih trebala otići i prema ovome što gospođa proživljava su beznačajne. A opet kad razmislim da sam dvije godine gotovo svakodnevno bila raširenih nogu na onoj njihovoj stolici i da ništa nisu riješili, nekako mi ide i bez njih, za sada. Tolike silne pretrage, tolike hrpe nalaza koje praktički ne bi ni pogledali, a ja bih k’o idiot hendlala odlaske po svim tim zavodima, bolnicima i ordinacijma od Broda i Sesveta do Štampara, Petrove, Vuk Vrhovca i ne znam više gdje sve nisam bila. Krajnji rezultat, ništa… Ništa ljudsko i nikakvo razumijevanje, a za to nemate pravo ni na bolovanje. Sve u vrijeme godišnjeg. Tko ti je kriv što si se odlučila za “karijeru” i ostavila i drugo prezime, kako mi je rekla tada ginekologinja: “Što će vam dva prezimena?”, kao da to ima najviše veze s onim što sam proživljavala.

Najteže mi je čitati hvale tih doktora jer ja ispadam kao čisti idiot, a oni se pozivaju na priziv savjesti – koje savjesti pitam se?! Moje iskustvo je teško. Nisam očekivala nekakav povlašten tretman, istina nikada nisam bila pokorna i ponizna, to mi jednostavno nije prirodno i ne ide uz moj karakter. Ali mi se sve nekako gadilo, sad kad zavrtim film. Da, nisam nikoga imala, nisam nikoga podmitila, kuverte nosila, išla sam regularnim putem, naivna i otvorena srca očekujući samo najbolje, a sve suprotno mi se dogodilo. I sad se naježim kada čujem komentare, pa valjda imamo nekoga tamo, i čim se neki doktor zauzme za toga nekoga odmah ta osoba ima povlašten tretman. Ja nisam imala nikoga. Imala sam, ali nisam znala da sam trebala nešto pitati, moliti, mislila sam da sam kao i sve druge pacijentice. Zašto bih tražila neku protekciju. Osjećam da bi rezultat bio isti i da sam nešto na osobnoj razini pokušala, ovako barem nisam nikome ništa dužna. Prihvatila sam da je to tako i jednostavno napravila rez od svih tih eksperimenata i vijećanja nad mojim raširenim nogama o tome kako su nešto pročitali u literaturi koju su nedavno čitali. Uzroke nisu znali, samo su nakarikali silne preporuke i pretrage, koje sam pokorno napravila, ali nakon zadnje više mi nije palo na pamet ići kod ginekologa i ikoga od njih pustiti da se na meni uči i sa mnom eksperimentira.

I onda su došle trudnoće u bližu obitelj i prijateljice su rađale. Svjetovi su se rušili, plakalo se za gotovo svaku trudnoću, a ja sam plakala što nisam trudna iz mjeseca u mjesec. Jednoj je plod bio prevelik i sumnjalo se na Down sindrom, rodila se krasna, zdrava curica. Što bi se dogodilo da je poslušala sve te koji su savjetovali, mlada si bit će još djece? Tko bi snosio odgovornost i koliko su stručni ti ljudi koji se igraju našim životima? Jedna je imala opasan hematom, nakon straha i suza rodilo se zdravo i normalno dijete. Jednoj je porod tragedijom ugasio jedan mladi perspektivni život. Jedna je završila s djetetom zbog nekih djetetovih zdravstvenih tegoba pola godine u bolnici nakon poroda, a jednoj se u porodu aktivirao rak i nakon poroda, nakon svega godinu dana jednostavno je umrla. Jedna, koja se vjenčala isti dan kad i ja ostala je u komi nakon poroda, rodila je živo i zdravo dijete, ali se ona nikada nije probudila, agonija je trajala 2 godine. Jedna je rodila dijete koje je odmah moralo na operaciju srca i još čeka jednu, neizvjesnost i suze i u ovom slučaju su konstanta zadnjih gotovo godinu dana. Tko vodi računa o tim ženama? Nisam sigurna da sam i u jednom slučaju čula za nekakvu psihološku pomoć.

Sad kada ovo tipkam, sve na jednom mjestu zaista zvuči zastrašujuće, a tako je životno i tako je stvarno. Tolike suze sam isplakala, toliko sve pokušala i toliko sam bila spremna na sve. Strah je sve blokirao i to što nisam prihvatila sebe i ono što sam ja, što nisam napravila što sam trebala i što sam željela. To mi je rekla jedna usputna gospođa. I možda je u pravu. Strah nas blokira, strah nas okameni. Propitivanja i odgovornost. Odgovornost za jedan novi život, za jednu novu ljubav i obostranu snagu. Jedan poziv je dovoljan. Još se nije dogodio.

Gospodo draga, ginekolozi, stručnjaci, zar znanost i struka ne bi trebali biti iznad svega. Duboke isprike svima koje sam uvrijedila, govorim o svom iskustvu. O psihološkoj pomoći nikada nije bilo ni spomena. Razumijem i da nas neke rutine očvrsnu, ali ni onu trunčicu razumijevanja i suosjećanja ne pokazati, nego ostaviti vas same na hodniku s otresitom i nadrkanom sestrom šalterušom i dan danas mi se plače kad se sjetim te situacije i svojih suza i jecaja koje su ipak natjerale šalterušu da mi da moje papire. Nikada više moja noga tamo kročila nije.

Nisam imala hrabrosti pisati, nisam imala hrabrosti govoriti, a kada bih govorila rijetke su me slušale i vjerovale mi što govorim. Ustvari, ni sama nisam bila sigurna u ono što govorim i sve svoje sam dovodila u pitanje. Dovela sam u pitanje i vlastiti život i postojanje jer se nitko nije našao tko bi me razumio i shvatio, podršku sam imala samo u mužu kojemu je s njegovim emocijama teško bilo izaći na kraj. Ni rođena majka me nije razumjela. Savjeti su letjeli na sve strane i razna iskustva, Bože, koliko sam se gluposti naslušala i koliko uvreda iz najbolje namjere pretrpjela. Najgori su mi sažalni pogledi. Zato se divim ovoj hrabroj ženi, ona je Žena. Ona je sve ono što se ja nisam usudila biti. Toliko hrabrosti, a toliko bola i toliko poigravanja s ljudskom sudbinom. Toliko o stručnosti. Pitam se kome mogu uliti povjerenje u sustav i sve ono što bi liječnici trebali predstavljati i biti. Gdje je nestao autoritet, znanje, sigurnost, procjena, drugo mišljenje. Tko nas zapravo liječi, što je etika, što je moral? I pitanje milosrđa, koliko može biti dijametralno suprotno. Svatko sa svojim uvjerenjem i odvjetnikom, ili? Zar se u Otvorenom treba o tome raspravljati, pita li se itko kako se ta gospođa osjeća, vodi li itko o njoj računa ili samo sitni osobni interesi i zadrta uvjerenja diktiraju javni diskurs. I zato danas treba svugdje prosvjedovati, zato danas treba pokazati da o ženskom tijelu može odlučivati samo ona i neovisni stručnjaci koji znaju što treba, a ne razjarena hulja na ulicama.

Vratite povjerenje i stručnost, neke stvari, pogotovo tako osobne, nisu za javnost i ne može se o njima odlučivati na portalima i društvenim mrežama. Otkud potreba petljati se i određivati drugima, kada je svaki slučaj toliko individualan. Zar nije dovoljno da se svatko od nas s vlastitim odlukama i životnim situacijama treba sam znati nositi.

Najtočnije

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s