I što ja tu mogu napraviti?

Napredni pojedinci vode druge
Otvarajući njihove umove,
Snažeći njihova središta,
Opuštajući njihove želje,
Učvršćujući njihove osobnosti.

Tao moći, Krilo (1986.)

Ne volim osjećaj bespomoćnosti. Ne volim rješavati tuđa sranja. Ne volim se petljati gdje mi nije mjesto. Ne volim spletke i zakulisne igre. Ne volim laganja i prikrivanja stvarnog stanja. Ne podnosim glumatanja. Ne mogu podnijeti prazne priče i vječita ponavljanja jednog te istog. Ne volim uvjeravanja, a lijenčine ne mogu smisliti. Ne volim dokazivanja i nadmetanja, čak mi ni taj natjecateljski moment nije blizak. Ne volim ovisnike i njihove poroke. Ne volim neradnike i spore suradnike, metiljavce općenito teško mogu provariti. Ne volim krkane i dotepence koji misle da su pokupili svu pamet svijeta. Ne volim vlast i vladajuće, a i crkva mi se sve više gadi, boljeg termina nemam. To sve ne volim, a sa svim se moram znati nositi i sa svima naći način kako komunicirati. Pomalo shvaćam, pomalo razumijem i prihvaćam jer više je onoga što volim, čemu se divim i što obožavam. Priroda me liječi i moja ničim izazvana kreativnost inspirativno izlazi. Da li dopire, da li dira druge to bih voljela znati. Premda mislim da na neke stvari nitko ne može ostati imun, na neke riječi, rečenice, prizore, stihove, note. A svega tu ima. Emocija i ljepote za svakoga. I super je kad smo svi zajedno dobro i sretni, onda smo i ljepši i srce nekako drugačije kuca.

Po mojim dvorištima umiruju latice, maze najdivnijim opojnim mirisima. I vraćaju nadu da se sve događa u ciklusima i vraća na svoje mjesto. I tako jedino može biti, i tako jedino je – kozmička pravda. Otvaraju se oči pojedincima koji su godinama žmirili pokraj zdravih očiju i urazumljuju se. Bez predanog i upornog rada, bez sloge i dogovora nema ništa, nema napretka, nema zajedništva i dobrih osjećaja. Treba izreći svaku nedoumicu, verbalizirati svaku tugu, bol i razočaranje. Puno je toga odjednom i ogroman je šok. Možda neke probleme zaista treba ignorirati jer se ne isplati ih rješavati. Neka gordijski čvor rasplete onaj koji ga je zapetljao.

Volim kad se progleda i kada stvari sjednu na svoje mjesto. Lakše mi je, realnije i poštenije. Nema natezanja, samo spoznaja da si svoga tijela gospodar i ono što vlastitim rukama i radom stekneš s tim raspolažeš i gospodariš. Miran san i čista savjest, bez nepotrebnih tenzija neprocjenjivo je to bogatstvo. Teško je kada spoznaš da si izgubio san o osiguravanju egzistencije, kada tvoja životna filozofija padne i razbije se u tisuću najsitnijih komada, teško se tad sabrati i nastaviti dalje. Nema druge, valja stisnuti zube, zasukati rukave i pobrinuti se za sebe. Uvijek se nađu neka rješenja, a uostalom sutra je novi da i tko zna što donosi. Toliko nepredvidljivih divnih stvari se dogodi u trenu i lopta se zakotrlja u nekom sasvim drugom smjeru da se treba naučiti strpljenju i opraštati, od nikoga ništa veliko očekivati i živjeti. Živjeti najbolje kako znamo!

Promatrati i osluškivati i ne dati se uhvatiti u mrežu. Mudro čekati, prepoznati trenutak i tada krenuti u realizaciju svojih interesa. Ništa na silu i ništa bez plana, ništa bez istine, a ona uvijek nađe put.

I uživati i nadahnjivati se ljepotom. Prepuštati se izlječenju i inspiraciji u svakom trenutku svim svojim osjetilima jer život je tako kratak i prozuji za čas.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s