Sasvim neobičan vikend

‘You must go on, that’s all I know.’

Samuel Beckett, L’Innommable (The Unnamable), 1953

Kad neplanski ispadne najbolje što može, kad te nadahne i stavi u okvire onoga što zaista jesi. Kada te oduševe ljudi, mjesta, priče, prostori, stvari, ma sve. Točno je onako kako treba biti, toliko je iznad prosjeka, toliko je neshvaćeno, a ujedno shvaćeno od onih koji razumiju, koji cijene, koji znaju. Onih marginaliziranih, kao nepotrebnih, a bez njih teško da bi funkcioniralo išta. Oni pamte, oni čuvaju, oni brinu. I ne treba više, osim dobre energije, razgovora i razumijevanja. Nakon dugo vremena sam bila ja ja. I ponosna i sretna, bez nekog nepotrebnog glumatanja, među sličnima. A opet tako svoja, tako posebna i još uvijek hrabra. Ogoljena i objavljena. Iskrena i zabavna, kakva uglavnom jesam. Duhovita i nasmijana, empatična i znatiželjna, nadahnuta i oduševljena. Sretna i voljena.

Vode odnose nervozu, odnose strahove i nedoumice. Zbližavaju i smiruju. Sinkrono koračamo i konačno razgovaramo, konačno imamo vremena biti posvećeni jedno drugom, slušati, pronalaziti rješenja, savjetovati, podupirati i hrabriti. Takvi trenuci su duhovna hrana bez koje ne znamo. I dijelimo to svijetlo s drugima koji blistaju kraj nas i kojima smo potrebniji možda više nego oni nama. I to je obitelj, jednostavna, topla i prisutna, tako prisutna i potrebna.

Na svakom koraku nailazim na znakove koji mi trebaju. Dođu mi kao kompas koji me vodi, kojeg volim i prihvaćam sa zahvalnošću. A buhtle i kiflice ispale su meke kao moja duša koja kao da se odleđuje, kao da pucaju kameni okovi s nje, a opet se hrabro i žestoko zauzima za sebe i odbijam poslušnost nerazumnih rukovodećih nauštrb vlastitih snova i planova. I ja sam osoba sa snovima i potrebama i ne mogu vječito odrađivati sve što drugi ne žele. I koliko me je strah posljedica, toliko sam ponosna na to svoje ne i ne dolazi u obzir.

Ne zaboravite prioritete, ne zaboravite tko vam je najvažniji i kome ste vi najbitniji u životu. Okrene se sve u trenu, možda nije loše podsjetiti se s vremena na vrijeme, jer tako nam malo treba da nas struje pohlepe i oholosti ćope i odvedu tamo gdje ne želimo. Svako jutro za mantru uzeti si i usmjeriti misli u ono važno i zahvaljivati za sve što jeste i što je tu uz i za vas i sve ono za što ste vi tu i za. Ne znam za vas, ali meni je ovo zaista potrebno, ja odlutam za čas s tom svojom iskričavom naravi i vraćam se iznova i iznova. Ponekad za čas, ponekad je povratak bolan i mučan, ali uvijek se isplati dok god je ovako kako je, zahvalna sam do neba i nazad.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s