Tako stvarni snovi

“I don’t know where I am going, but I am on my way.”

Voltaire

I opet si stvaram svemir po mjeri, onaj stvarni opipljivi, a podsvijest radi svoje. Noću mi ne da mira. Noću sve vidim, noću vodim razgovore, žustre i tako potrebne na javi. Na javi mi se neće, na javi ne vidim smisao kad smisla pretjerano i nema. Razumijevanju i podršci sam se davno prestala nadati. Iskoračiš od prosjeka, pokreneš promjenu i onda kao mazga i Sizif zajedno guraš tu priču i zadovoljna sam zbog sebe. Dokazala sam si, prošlo je, Europa je odobrila. Bravo ja, opet sam uspjela upakirati priču i dobiti novce za sve, i koji zaslužuju i koji ne zaslužuju. Neki su stvarno tu da ni sami ne znaju zašto, a bome ne znam ni ja što s njima. Uvedu te takvi poslovi u neke druge sfere, upoznaješ ljude na sasvim nekim drugim razinama. Neke ti je drago što si upoznao, čast ti je, inspiriraju te, od njih učiš, uz njih rasteš. Neki su tu da ih vodiš i da im zadaješ zadatke koje će bespogovorno izvršavati, nemaju potrebu izraziti se, kreirati, biti inovativni. Neki glumataju i prazni su, oni savršeno koriste timski rad za društveno besposličarenje, a jaki su na jeziku i samopromociji, takvi su mi najodurniji. Neki omalovažavaju tvoj rad, kopiraju i kradu. Kažu ljudi da se na sve navikneš, ali meni takve stvari i dalje jako teško padaju i uzrujavaju me do te mjere da ne mogu spavati. Nedostaje mi mentor, kvalitetan životni mentor kakvog sam imala i u poslu i u životu. Možda ova odluka da se vratim pisanju doktorata mi dovede ponovno neke životne mentore u život. A knjižnica i knjige su moji mentori cijeloga života i nevjerojatno je kako bi mi se uvijek na putu našle knjige koje bi mi barem malo pomogle raspetljati raznorazne životne situacije. Svima koji koordiniraju ili vode neke projekte, koji rade u timu toplo preporučujem knjigu Tajne uspješnog upravljanja timom Michaela Westa. Savršena knjiga koja mi je došla pred oči u knjižnici u savršenom trenutku.

I kako kreiram u poslu, i griješim, i psujem, i vičem, i pomažem, i ignoriram, i hrabrim, i pohvaljujem, i zahvaljujem tako u privatnom životu predano volim i pripadam, radim, stvaram i uživam u nama. Uživam u dijeljenju i najmanje sitnice i najukusnijeg zalogaja. Volim i voljena sam. Svaki i najkraći trenutak neprocjenjivo je bogatstvo inspiracije i pozitive. Jesmo, tu smo jedno za drugo. Umorni, ali uglavnom s velikim osmijehom na licu. I gunđamo, naravno da se i porječkamo i borimo za svoje stavove, ali se uvažavamo i podupiremo da ostvarimo ono najbolje od sebe. Vjerojatno vjerujemo jedno u drugo i kad se sve čini izgubljeno, uzaludno i nemoguće. Vjerujemo jedno u drugo. I dovoljno je, ostalo nam je kuraža obojma od onih koji su nas najviše voljeli, a njih više nema. Moj tata i Krunina mama, nema ih, a opet su tako prisutni u svakoj isplakanoj suzi.

Usklade se srca, zarastu rane i krene život nekim svojim čudnim putevima. Vodi nas kojekuda i igra se s nama. Neke ljude vidimo srcem, vide i oni nas. I osvjetljavaju nam pute. Šutimo, nema potrebe išta govoriti, sve se zna, osjeti.

I da mi ga je još nagovoriti na kampiranje, da taj šator upogonimo, pa makar se svađali cijelo vrijeme, ali hoću kampirati i hoću spavati pod zvijezdama pa nek’ se svi smiju mojim smiješnim skromnim željama. Samo mi nije jasno zašto treba toliko puno da se ostvare.

Koliko se tome veselim

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s