Izađi iz okvira i usudi se

Where all the rivers have been waiting for your reflection. All the roads, for your steps.

Vladimir Nabokov, Letters to Vera

Nekada su riječi suvišne, nekada se nema što reći, što tipkati. Ponekad nestane inspiracije i ponavljaš se iz dana u dan u koncentričnim krugovima. Mijenja se odjeća, vrijeme, okolina, rađa se i umire. A ja nemam što reći, ustvari osjećam da mi je pametnije šutjeti, ali ne šutim. Rijetko radim ono što je pametnije raditi. Obično biram neke čudne izbore, ponekad pomislim kažnjavam li se zbog nečega? I pričam, i vjerujem u ljude i uglavnom se opečem. Ne vjerujem u ono što je u ljudima. Nekako mi se čini da je prije bilo više dobrote ili sam ju lakše pronalazila? Teško procjenjujem i uglavnom sam razočarana u stavove, razmišljanja i djelovanja većine. Neki su poprilično teški karakteri, neki nisu vrijedni spomena, ali sve u svemu ne mogu mi kvariti ono moje, ono što sam ja. Do njih je, nije do mene, a to vole li me i što misle o meni sve manje utječe na mene, ne dira me i ne brine. Važna sam si i sebična, a opet empatična i ne sitničava. Ne obadiram sitnice, ne kačim se za njih, poludim i živčanim i prepričavam i čudim se, ali uglavnom prelazim preko i iznad sitnih, a bome i krupnih nagrizanja. Sve lakše, tražim i vidim svoje potrebe i korist, ne osvrćem se puno, vučem i šlepam ostale za sobom. I te sitničave i zločeste. Je li do straha, do siromaštva duha, do sjebanih života, ali opirem se i gazim naprijed. Nisam tu da me svi vole, svjesna da uglavnom malo njih ima dobro i lijepo mišljenje. Sitne zavisti nas čine ljudima, nećemo se lagati. Ponekad je teže gledati one kojima je dobro, nego one kojima se životi raspadaju. Većini nam trebaju tuđi raspadajući životi da bismo osjetili onaj osjećaj superiornosti, one nadmoći i olakšanja da je nekome gore.

Sitnice nam tvore život. Mali, a tako značajni užici. Pogledi, odmori, prostranstva, trenuci, ljepote, privrženosti, predanosti, povjerenja, opuštenosti, nježnosti, brižnosti, svaki detalj niže nisku vrijednu življenja. Nisku posebnu i jednostavnu, urešenu suzama kao najdivnijim biserima. I zalije se alkoholom koji donosi tako potrebo olakšanje. Blaži je mamurluk ako je sve urešeno po mjeri umjetnosti.

I otkrijem hrabrost koja negdje čuči i otkrijem sebe, ogolim se pred drugima, ali i dalje me prati zakočenost i ne pouzdanje u vlastito poslanje, labilnost i strah od osude, od istine, od riječi i suočavanja. Suočavanja s kritikom, sa stilom, sa sobom i drugima na kraju krajeva. Otkrila sam možda i više nego što je trebalo. Otkrila sam, riječi i slike su tražile put prema van. Nije bitno kako, zašto, gdje, bitno i hitno je bilo izraziti se, ispričati priče od kojih je još uvijek dobar dio njih skriven. I one trebaju biti ispričane, i one trebaju biti ovekovječene. Čekaju pravi trenutak kao i sve do sad.

“And I hope you will look
Beyond my ordinary face
My simple, tied hair
My ordinary tastes
And I hope you will see me
From everyone...apart
As I keep my beauty
in my heart.”

― Sanober Khan
Čudo, 10. lipnja 2022. koncert u KKD IBM: Fado & Voyage Jelena Radan i Zagrebačka filharmonija

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s