Želim živjeti, ne životariti

U mom svijetu postoje dva razloga za buđenje. Jedan je što mi se više ne spava, a drugi što hoću da živim.

Bukowski

Nekada promašim apsolutno sve, napravim velike greške, neke su malo manje pa se daju sanirati. Nisam nepogrešiva na svu sreću, premda bih voljela da jesam, a opet ne bih valjala. Nije do mene, do drugih je, i to sam shvatila – naučila na teži način. Ne znam zašto mi neki ljudi ubiju motivaciju, zašto od rijetkih mogu učiti, zašto od rijetkih mogu ukrasti ideje. Zašto sam najčešće ta koja pokreće, koja motivira, koja se daje i koja može. Neke je zaista teško pokrenuti, neke se uopće ne može, a neki te preskoče i odu. I sve to treba naučiti prihvaćati, miriti se i mijenjati se. Mene vuče naprijed, a dobro mi je tu gdje jesam, uglavnom. Tražim izlaz, trebam promjenu. I pripremam se i čekam i pokušavam i uhvate me dani kad ide, teče besprijekorno, a onda ih ima lijenih i teških da ništa i nitko ne pomaže. Bojim se čekanja da se nešto samo pomakne, obično se ne pomakne ništa ili se preokrene sve. Pa živim s takvim jednim, koji mijenja i kad svi kukaju da se promijeniti ne može. Evo već ne znam ni sama po koji put promijenio je posao. Promijenit će ga opet, kao da gledam. Neka, tako i treba… Samo da opet možemo ići planinariti i da se opet dokopa te slobodne subote.

Raduju me plodovi rada, ogromna količina posla sa svih strana nadvila se nad mene. A ono što me trenutno zanima je samo odmor, hibernacija i ništa. nemojte me ništa pitati, nemojte ništa očekivati, niti nešto veliko planirati ako Boga znate, pustite me da ovaj godišnji sjednem na miru i napravim ono što me godinama progoni. Zato tipkam, samo da krenem, sve je pripremljeno, čeka predavanje, jedno ću odraditi ja, a neka još trebam poslušati. Uzdam se u svoj karakter i mogućnost isključivanja od svega, pustite me ljudi, treba mi mjesec dana mira, samo mjesec dana uronjenosti u ono što želim, u ono čega se želim riješiti. Ne dam ove godine svoj godišnji za nikakve gluposti tamo nekih nebitnih sporednih likova koji mi zapravo ništa u životu ne znače. Samo mjesec dana, ne treba biti ni u komadu. Sve od sebe želim maknuti, sve zaboraviti i posvetiti se tih 900 stranica koje nadam se mogu natipkati. Koncept imam u glavi, treba mi još nešto literature i detalja.

A distraktora svugdje, posla, posla, posla… hoćeš na poslu, hoćeš na imanju. Sve moram maknuti od sebe, sve si trenutno slažem, a i priroda će složiti da kad konačno dođem na godišnji, sve ovo će nadam se proći tako da ću valjda uspjeti imati mir. Najbitniji mi je onaj u glavi. Pekmez od kajsija je napravljen, breskve su za par dana riješene, a ovo ostalo će valjda stići, valjda će se pokrenuti i uskočiti njih dvoje i pobijediti ta svoja teška psihička stanja i depresije čisto da mi malo olakšaju da ne moram vječito taj pokretač biti ja. Vječito gurati, vječito hrabriti i uvjeravati ih da se ne treba svega i svih bojati. Da nije bitno što drugi misle, da je bitno samo kako se oni osjećaju i da, kroz uvjeravanje njih, uvjeravam i sebe. Jedva sam ih nagovorila da malo podignemo cijene, još mi nije jasno zašto mi ne dijelimo ljudima sve to što se proizvede obzirom koliko ih je doslovce sram ljudima uzeti novce. A pogledajte samo ove besramne štandove od kojekuda kolike cijene imaju i ove bezbrojne prekupce koji robu iz trgovačkih lanaca prodaju pod eko i organsku, njih ništa nije sram, a nas koji zaista imamo naše proizvode koje tretiramo po svim pravilima i samo s dopuštenim preparatima, nas/njih je sram i vječito se preispituješ je li sve po pravilima. Kakvo smo mi društvo. Društvo u kojemu oni s velikim braniteljskim mirovinama idu prodavati robu koju nisu sami proizveli, pitaj Boga gdje su ju nabavili i u stanju su masi naivaca sve to prodati po bezobrazno visokim cijenama, a mi se sramimo. Ima li itko da o nečemu vodi brigu, baš me zanima kako bih se ja provela kada bih tako nešto prijavila. Sigurno bih više problema i neugodnosti imala ja, jer kako uopće mogu prozvati nekoga s pukovničkom mirovinom i kako mi može to pasti na pamet. Hajte, molim vas, svi znamo kako bi se to završilo. To što na svoje oči sve vidim, to je drugi par opanaka. A najgori su mi oni koji im se dive, koji im plješću jer su ista gamad kao i oni. Nakaradan sustav, izvrnute vrijednosti i tupost. Ovo je jedini način da se obračunam s takvim nepravdama, da se olakšam, da vas upozorim. Gledajte, ne budite ovce kad kupujete, pa i sami vidite što se može proizvesti, a što ne. Nemojte dopustit da se takvi bogate i smiju prevarenim naivcima iza leđa. Barem to možemo i to je jedan korak. Ali ne, kolegice i dalje kupuju na tržnici od takvih suspektnih likova i još ponosno prepričavaju kako su kupile domaće proizvode. Pa nek’ im bude, a vi razmislite, ne budite ovce.

A bećaruša kad krene, kad tambura svira i kad se njoj pjeva, kad me ponesu emocije i kad zaigra srce i noge usklade ritam, sklon’te čaše, ludnica je nastala i još se nađe nas par kojima ne treba puno. Shvatiš da je super pregaziti tu 40. jer znaš tko si i što si. Ne trebam se više udavati, ne trebam se nikome dokazivati, nikoga šarmirati, znam da me kod kuće čeka ono najvrjednije. I svoja sam i zadovoljna kakva sam. Pamte me i drugi. Svoja i ničija, bez predrasuda i prepričavanja tko, što, kako, gdje. Fokusirana na ritam, zabavu i dobre ljude. Sretna, taj trenutak, taj čas se sreća svijeta može čitati s moga lica, a duša je puna nečeg neopisivog, možda je to radost postojanja bez ikakve izvanjske potvrde.

I slušam druge, pokušavam razumjeti. Pokazujem, ukazujem, poučavam, vodim, pratim i volim. Svim srcem volim, popravljam, ispravljam, potičem, budim druge, razbuđujem sebe. Potonem na dno, koprcam se i preispitujem. I onda se nađeš slučajno na nekim posebnim događanjima i sasvim slučajno pronađeš neke odgovore. I da ne mora biti savršeno, i da ne mora biti za široke mase, i ne mora se svima sviđati. Jedino što možeš je gurati svoj film bez obzira na to kakav mu je scenarij i biti svoj, poseban, unikatan i originalan. Onaj kojeg se slijedi, onaj kojem se divi ponekad. To volim, a za to je ponekad potrebno izdvojiti novce, a nekad je sve najbolje besplatno. Pa sad ti znaj što i kako.

Nisam vjernik, ne vjerujem u čuda ja računam na njih!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s