Ne može sretan čovjek poeziju pisati, Ne može zadovoljan čovjek osjetiti težinu riječi, Ne može voljen čovjek osjećati bol. Ili može? Pogledom razumjeti patnju, osjetiti tuđu bol. Kako pomoći, kako olakšati? Ili opet jednostavno pobjeći, Nezainteresirano i hladno ostaviti sve iza sebe, Ili još gore Biti prisutan, a ne osjećati ništa. Ljušture i glumci tumaraju, Naslađuju se i manipuliraju. Neki se brane tako što su neugodni, Što su uvijek kontra. Stanem i razmislim. Rijetko mi to polazi za rukom. Ali znam, osjećam ono malo radosti, Ono malo zadovoljstva, Nakon mukotrpnog posla.
Okreni ploču i kreni prema sebi. Nisu stihovi neki, ali pomažu i tješe. Rasterećuju i rasplinjuju strah. Hrabre i ulijevaju nadu, A što nam više i treba? Ljubavi? Ona je tu na svu sreću, oduvijek i zauvijek. Ako i sam voljeti znaš.
Dnevnik bibliotekarice 