Nestalo je vremena, pritisle su hrpe obaveza, svaki trenutak koristim za odmor, opuštanje, meditaciju, punjenje za izdržati. I ne pišem, a tako mi nedostaje, tako mi nedostajete vi.
Nedostaje mi pisanje, ovo pisanje iz duše, ovo pražnjenje i punjenje istovremeno. Nedostaje mi moje vrijeme, vrijeme za mene i misli. Podsjetnici, priče u 1000 slika. Toliko se toga sada nakupilo da ne mogu i ne stignem podijeliti sve. Možda hoću pokoji poseban, divan trenutak, a bilo ih je poprilično od zadnji puta kada sam tipkala. Bilo je svega, putovanja, druženja, hrane, izleta, smijeha, plesa, pjesme, posla, posla, posla, organizacije, organiziranja, pisanja, odustajanja, vraćanja, opraštanja, suza, susreta, upoznavanja, ljepote, obitelji, planova, rokova, promjena, živciranja, popuštanja i puštanja, reorganizacija, jednom riječju svega.
Nove nade su zasjale, novi ciklusi se otvorili, neke ambicije splasnule, neke nove se probudile. Otvorilo se novih prozora, novih ideja, novih mogućnosti. Najbitnija sam si opet postala, stignem svašta i čudesno je to uglavnom sve. Samo me zdravlje zanima, samo mi je zdravlje važno. Otkrila sam svoju unutarnju i vanjsku ljepotu, ovladala neke nove tehnike, privukla neke neobične susrete, neka nova događanja i otvorila se svemu bez predrasuda i bez straha. Pomalo, ali smjelo i odgovorno, predano i radoholičarski, potegla sam kao magarica za mnoge. Ispunilo me, ali i iscrpilo. Malo sam umorna, a tek sam na početku. Ostalo je puno do usuglašavanja, ostalo je dosta do peglanja i završnog glancanja. Nisam sigurna imam li tu volju i snagu. Jednostavno me još lome duboka unutarnja previranja s onim što tim dobivam? Je li to strah, je li to dostojanstvo i princip, tvrdoglavost? Ne znam, ali otpor je tu i bezizlaznost. Ljudi usput ne razumiju, ustvari možda bi i razumjeli da o tome govorim, ali ne mogu. Držim to samo za sebe, kao najveću tajnu koju ne želim da itko razotkrije, a kada se razotkrije, onda hoću slavlje, onda hoću balone, vatromet i novce.
Sve ide prema tamo, šire se prostranstva i pogledi na sve strane. Vode i odvode u nekim nepoznatim smjerovima, razbijaju predrasude i uvode u neke sasvim nove svjetove. Zadovoljna sam popravljajući za drugima, zadovoljna sam smirujući i usrećujući druge. Izazvati nekoga da izvuče iz sebe ono najbolje, da ga se nagradi, da mu se plješće i da ga se prizna. Sretna sam što dijelim dobro društvo. Što se smijem i brbljam do besvijesti, glasno i nepristojno ignorirajući formu. Ispunjena sam što se netko usudi ignorirati nametnute protokole i reći istinu, hrabro i odvažno. Zadovoljna sam što na kraju opet mora doći pitati mene što i kako. Sretna sam što volim svoj goli odraz u ogledalu. Volim svoje ideje i svemir koji me okružuje. I dosta je to, zar ne? Što bi trebalo više, ljudi moji?
Dnevnik bibliotekarice 