Here’s to the people whose trauma did not give them thick skin. The one who become more sensitive and insecure, who cry more easily, who get overwhelmed at small things. I’m so tired of the narrative that trauma makes you tough and untouchable. We are survivors, not superheroes.
-Jules Rylan
Neki ljudi jednostavno ne razumiju, ne žele razumjeti i nameću. Neki svoju bol mogu kontrolirati, ne daju da se vidi. Hrabro ju nose i čvrsto stišću zube, nabace osmijeh i visoko dignu glavu. Ne zarezuje ih ništa. Jaki su i samopouzdani. Zrače takvom energijom i ulijevaju povjerenje drugima, slabima, onima kojima treba tuđe vodstvo. Teško je pronaći svoje mjesto pod suncem kada nisi shvaćen, kada je tvoj put naprosto drugačiji. Kada si slab i ranjiv, kada te pogađaju ne samo moje loše priče, nego i tuđe.
Svaki moj korak razlikuje se od njihovih stopa. Svaka riječ je istina srca i duboko proživljenih osjećaja, promišljena da ne bi nekoga slučajno povrijedila. Podrška i izdizanje iznad situacije, fokus na dobrobit svih. Nikada omalovažavanje i podcjenjivanje nikoga bez razloga. Neke osobe naravno cijenim više, neke ne cijenim uopće. Svojim postupcima su se sami svrstali. Zločestoća, zavist, nerealne konstrukcije, nametanje kako bih se trebala osjećati, pretpostavke kako se zapravo osjećam prema njihovom viđenju, neumjesni komentari, isključivanje, nepotrebno uključivanje, prepričavanje, tračanje, ogovaranje i djeca, majčinstvo. Teror majčinstva, djece, unučadi, posvajanja, udomljavanja, iz inozemstva, iz tuzemstva. Teror u svakom slučaju agencija koje naplaćuju 60 000 $ uslugu usvajanja iz afričkih zemalja i zemalja trećeg svijeta. Nitko ne govori o trgovini ljudima, tko to zaista kontrolira i mora li čovjek na kraju krajeva kupiti dijete, platiti tolike novce za dijete? Zamislite samo koliko dobrih djela s tim novcima može se napraviti, osim ostvariti se kao roditelj. Progovaram o tome kritično i ogorčeno jer svjedok mi je Bog, ili neka sila nebeska, koliko sam to iskreno željela, a što se iz toga izrodilo? Moja, naša priča je takva. Kruno i dalje čeka da ja vodim i sluša što ja govorim, poštuje moje želje i uvažava prosudbe. Jesam li u pravu? Tko će ga znati, ali sam na putu da od toga odustanem zauvijek i da se konačno pomirim s onim što nam/mi je dano. Ne vidim više smisao ove patnje i lažnih nada. Godine su učinile svoje, s 43 ne želim se više prilagođavati i zbog nekoga mijenjati. Ne mogu više zamisliti podrediti tuđe želje ispred svojih, pa makar se radilo i o djetetu. Živaca više nemam, samo gorak okus nakon svega mi je ostao, nakon druženja s institucijama hrvatske države i pokojim uhljebljenim državnim službenikom. Iskrena promišljanja čitala sam od anonimnih poštenjaka kojih uvijek ima. Uvijek se nađe netko tko se bori sa sustavom, a od tog usranog sustava kao i sama živi. Takvi ulijevaju vjeru da ipak postoji neka jebena zraka sunca u mraku mučnih procesa. Ti procesi su što se mene tiče završili. I ovako mi je život obilježen na jedan usran način na koji nisam ni sama mogla pomisliti. Nije da si ga još i sama želim zasrati do kraja. Teški su dani u kojima se trebam radovati s novopečenim bakama, teški su dani u kojima treba imati razumijevanja za tuđe silne propuste samo zbog djece, teški su dani u kojima su glavna tema djeca. Te dane sve teže preživljavam bez suza. Nije lakše, samo je sve teže. I gubim fokus sa svega, svega čemu sam se nekad radovala. Ali stisnem zube i gledam ih uglavnom sa sažaljenjem. Zanima me kako bi bilo da je obrnuta situacija, da je njima sudbina dodijelila moju? Pokušaju li ikada zamisliti kako je meni, jebi ga, priroda me jednostavno zakinula, a i sa sustavom nisam prošla bolje.
Kad gledam to sve skupa i slušam, možda sam zapravo blagoslovljena svom tom dobrom djecom koja su sve ove godine oko mene. Svim tim divnim, sada već mladim ljudima, na kojima sam ostavila traga. Njima, koji me nadahnjuju svakodnevno, koji me zabavljaju, koji me zezaju i koji prodaju svoje pubertetske fore. Nije to neko poslanje, ali mi je utjeha. I svakodnevno dobro jutro i doviđenja od onog najmanjeg do onog najvećeg mi znači puno i obasjaju mi dan. Nijedan pozdrav, nijedna lijepa riječ nisu uvjetovane ocjenom ili nametnutim autoritetom, učiteljskim manipulacijama. Tu je sloboda, tu su izbori i tu je izbor biti jedinstven i ispunjen u cijelom svom postojanju. Zahvalan za svaki udisaj onoga što se zove život. I graditi ga s onim tko tebe voli i koga ti voliš, poštuješ i cijeniš. Osvježiti si postojanje, uzbuditi se i planirati. Postaviti si i najnerealniji cilj. I ostvariti ga. Raditi i radovati se. Ne pustiti tim sitnim dušama da ti zaokupe misli, da te podcijene. O njima govore njihove rečenice, o njima govore njihovi stavovi, njihovo ponašanje. Dobro je dok postoji izbor, dok mogu izbjeći ono što ne želim i suprotstaviti se konkurenciji, ustvari presložiti konkurentske poteze u svoju korist i provući sve kroz suradnju.
Dnevnik bibliotekarice 