Neke se priče pišu same

‘You must go on, that’s all I know.’

Ima tako dana kad se jednostavno predam. Borba je predugo trajala. Nastojala sam, žrtvovala svašta, radila, pisala, istraživala, analizirala, trpjela uvrede, moljakala i odbijena bila, čak me se u par navrata poprilično izvrijeđalo. Nisam imala neka velika očekivanja, ali poslije svega proživljenog, željela sam i očekivala barem tračak ljudskosti. Nisam ga našla, nisam našla ni podršku, a kamoli pomoć. Neki vid rješenja pojavio se, samo je sporo, a sve treba uskladiti. Obaveze se gomilaju, podrška izostaje. Samo napadi i očekivanja, tuđa očekivanja. Jer ja ću to lako.

Nekada život treba zauzdati, nekada se izboriti, skinuti sve te terete sa svojih leđa. Potreban je i odmor pa neka ide život kako mu volja, može se dati od sebe što se može dati. Trudim se imati povjerenja da se sve to događa za neko više dobro, da će kao i sve do sada na dobro izaći. Pokrenut će se lavina i realizirat će se onda kad budem spremna za to. Baš kao i svako predavanje, svako napredovanje koje sam do sada realizirala. Možda sam kao onaj bambus iz priče kojem treba dugo da počne rasti, ali kad krene nezaustavljiv je. Stojim, ne događa se ništa, ni sva moja nastojanja, ni dizanja u 5 ne rezultiraju ničim, pogotovo ne onako kako sam zamišljala. Bojim se da ne želim da taj osjećaj nestane, da bude gotovo jer što ću onda? Nikako da osvanem s povjerenjem u život i u sutra i dalje me progoni smisao postojanja bez djece, bez nasljednika, bez budućnosti. Teror nasljednika i divnih osjećaja rađanja života sveprisutan je. Znam da gunđam, znam da se ponavljam, ali u kulturi gdje se ni umrijeti ne može bez djece što je to što će za mnom, za nama ostati. I jesmo li osuđeni ostajati u odnosima koji nas ne ispunjavaju s ljudima s kojima nemamo ništa zajedničkoga, zbog kojih nam je tako kako je. Jesu li to sve nametnuti obrasci moralnih zakona ili se treba odvažiti i tražiti svoju sreću negdje drugdje. Ispuniti svoje želje i očekivanja. Mislim da je za to sada kasno, ili nije, ali sve upoznato i otkriveno usput nije vrijedno izlaganja, nije vrijedno odustajanja od te moje sušte suprotnosti i mog balansa, ponekad i glasa razuma.

Teško je čitati sve to vezano uz posvojenje, teško je prepoznati se u tim zatočenim ljudima. A malo je nedostajalo da to budemo mi, na svu sreću financijske mogućnosti, malo razuma, opreza i čitanja Zakona spasile su nas. Sve to ugasilo je posljednji tračak nade da ćemo ikada posvojiti. Postoji li jamstvo institucija i može li se ikome u svemu tome vjerovati. Mislim da ne, prema svemu doživljenom i do sada viđenom i proučenom. Isplivalo govana more. Sere se protiv međurasnog posvajanja, a samo se nude Romi i zaista djeca s ozbiljnim zdravstvenim problemima. Valjda da bih se osjećala kao ne čovjek i ne vrijedno govno, a sustav štiti sebe i to je jedina istina. Htjela sam ih zvati da nas ispišu iz Registra, nije se šofer složio i nisam sigurna da se to i može. Tu ću stati jer dosta je suza.

Ima tih ljudi, ima tih trenutaka, razgovora, kada te slušaju s divljenjem oni koji razumiju, oni koji osjećaju. Dodirnu se duše i to mi daje snagu i volju za dalje. I tjera me život u neka neistražena prostranstva ne samo fizička, nego i prostranstva vlastitog postojanja, snage i hrabrosti. Grabim život i pijem s njegova izvora ovisno kako daje, nekada teče obilje, a nekada kap po kap i presuši. Naučila me iskušenja strpljenju i otkrila neki drugi smisao koji pronalazim u svoja četiri zida i unutar onog fizičkog tijela koje nam je dano. Na istom mjestu biti novi, bolji ljudi.