U mom svijetu postoje dva razloga za buđenje.
Jedan je što mi se više ne spava,
a drugi što hoću da živim.
Bukowski
Danas mi opet neobičan dan, polako se navikavam. Svaki dan mi postaje čudniji od prethodnog. Pozitivno čudan i neobično produktivan. Uz sve to pisanje, sistematizaciju, istraživanje, uklapanje, preklapanje, ispravke stignem se baviti sobom, stignem si popaliti neke druge sinapse u mozgu i zadovoljiti svoju kreativnost. Ima tu još nešto što se pojavilo, ali o tome ne mogu. Mogu, ali ne želim. Ta neka boho strana moje duše i hippie narav, a opet u suštinu utkana klasika i tradicija isprepliću se, a rezultati su tu, vidljivi u svakom segmentu života i suživota. Ima tu i ljubavi, ima i zaljubljenosti, erotike i strasti.
I inspirira me život, moja posebnost i drugčijost, osjećam se izolirano, izolirala sam se sama. Odredila sam si prioritete, pronašla sam svrhu. Tu je, na svih 222 strane mukotrpnog i predanog rada. Tipkam da si osvježim misli, sustavno se prisjećajući detalja. Daleko sam došla i nazire se kraj. Nazire se završetak avanture. Možda proklija i uspije, održi se i ostane kao najljepši ukras iza mene, iza nas.
Pustim si i dopustim male luksuze, kratke izlete, opasne avanture, kratkotrajne zaljubljenosti, beznačajne flertove, dubokoumne razgovore, susrete neke planirane, neke slučajne. Nekada ugošćavam ja, nekada se mene ugošćuje. Nekada me se časti, nekada častim ja. Gledajući sve u globalu, osjetim napredak, zadovoljna sam i ispunjena. Napokon. Zadovoljna i ispunjena sobom. Praznina i ponor bez dna se nekako popunio, ispunio ga je nevjerojatan život, zahvalnost, putovanja i prošla i koja tek dolaze, ispunila su je uspomene i sjećanja na neke drage ljude, ljubavi velike i male. A bilo ih je, bilo ih je poprilično. Neke još uvijek izmamljuju osmijeh na lice. Volim te trenutke, odvoje me doslovno od zemlje i kao da lebdim, a nije samo se sjećam. I neka neke priče ostanu neispričane za dobro svih, samo se nadam da i njima kojih se to tiče izmami jednako širok i zamišljen osmijeh na lice i da oni sebi mogu reći, nema toga što bih mijenjao i želio da je drugačije.
Sklad suživota, povremene svađe i povišeni tonovi balansiraju sve ono što smo, sve ono što želimo biti. Dominantnost je očita i nemam ju potrebu opravdavati. Svatko se za svoje mjesto treba izboriti, netko će umiljatošću, netko će radom, netko će nezaustavljivim brbljanjem, svatko onako kako najbolje zna. Ja znam s riječima i pričama i učim se slušati druge. Šutjeti i slušati druge. Kemija ostaje, neke su duše kompatibilne i to je jednostavno tako. Nekad se ne usudiš i odeš, odabereš krivo, znaš da je krivo, da ne može drugačije biti. Ali sjećanja i uspomene ostaju, štoviše rađaju se nove, dublje i smislenije. Jedino što ostaje je povjerenje u trenutke koji su nam oduzeli dah.
I dalje ima stvari, mjesta, događanja koji inspiriraju, koji svojom tajnovitošću i mističnošću rađaju nove poveznice u mozgu, a iz tih najsuludijih spojeva nastaju najdivniji komadi kreacije bilo da ih je kreirao svevišnji ili je kroz nekoga od nas progovorio na svoje najčudesnije načine.
Može li ta moja očaranost svim umjetnostima od pisane riječi, glazbe, kazališta, fotografije, kulinarstva, vrtlarstava i biljaka, životinja i iznad svega prirode biti put koji ispunjava zadovoljstvom. Je li to zadovoljstvo stvaranja ili uživanja u stvorenom. Nekada mislim da su neke stvari stvorene samo zbog mene i za mene. Poneke slučajnosti orgazmički se poslože i dovoljno je i više nego dovoljno.
Dnevnik bibliotekarice 