Crtica o životu

Obitelj, gazdinska i veliko imanje isprepleteno ne tako sretnim sudbinama. Svakojakih likova naredalo se u špaliru pokladnog jahanja. Gizdavi su i nadmeni, konji im daju grandioznost. Kontroliraju životinje. Neki samopouzdano, nekima kontrola izmiče. Došla je nekolicina zaljubljenika u tradiciju i oni ih s divljenjem promatraju. Njihovi pogledi gode nadmenim pokladnim jahačima. Sve je podređeno njima, organizirale su se seoske žene i složile plate suhog mesa i ispekle kruh i kolače. Moderno su servirale na drvenim daskama, vidjele su to na Facebooku. Kako okititi kuće nisu trebale gledati nigdje, jer nitko to ne radi dobro kao one. Balkone, prozore i ograde okitile su najfinijim ponjavanja i peškirima, a bome su iznijele i najlipše cviće i pometale ga na štendere, najčešće su to asparagusi koji krase pomno čuvane rukotvorine koje su naslijedile od baka i mama i dobile ih za miraz.

Iza tog sjajnog, gizdavog špalira, nasmijanih lica oduševljenih gostiju i ljubaznih domaćina nalaze se neke najpomnije skrivane obiteljske tajne. Svatko svoju životnu priču krije iza osmijeha i uloge koju igra gurajući kroz život. Svatko se na svoj način nosi sa tugom i nekim lošim životnim izborima. Neke istine ne mogu se više ni izgovoriti koliko su dugo skrivane, a pomalo razaraju godinama prikriveni suživot koji poslije par čašica redovito nestaje i utapa se u nasilju koje prešutno svi toleriraju i odvraćaju pogled jer ih se to ne tiče. I ne tiče se nikoga, ali tko onda može pomoći, tko može istini pogledati u oči i suočiti se sa prošlošću. Mogu li se nesretna djetinjstva, neželjena djeca i loši životni izbori prekriti kao balkon i ograda ulaganom ponjavom s najdivnijim motivima? Mogu li se izbjeći svađe, alkohol i nasilje kada stvari nisu postavljene na svoje mjesto? Treba li bježati i nikada se ne okretati za onim što je bilo? Što ako je ostavljeno dijete u pitanju? Ima li opravdanja za takav potez? Zasigurno ima. Ima li smisla nakon par mjeseci upustiti se u novu vezu, tražiti ljubav i pokušati si srediti život? Zasigurno ima. Treba li osoba koja je ostavila tek rođeno dijete, da bi spasila sebe danas kada je majka dvoje odraslih ljudi glumiti najbrižniju majku i manipulirati s tom odraslom djecom, samo da se nikome drugom ne bi približili i eventualno saznali istinu? Može li se iščupati iz takvog začaranog kruga, a da ishod ne bude tragedija? Može li gizdava, sposobna gospođa koja sve u tom trenutku ima pod kontrolom skriti činjenicu da je ostala bez supruga dok je on konzumirajući dobro znanu supstancu ostao nepomično ležati na nekoj drugoj ženi sumnjivog morala jer ga je srce izdalo? Mogu li svi njezini angažmani i predan rad zatomiti činjenicu zašto je postala udovica? Mogu, jer svi oni žene sinove i udaju kćeri i potrebna im je takva koja će od njihovog dvorišta par dana napraviti čaroliju dostojnu najvažnijeg čina u životima tih nesretnih ljudi. Nesretni su zato što sve tako, iz samo njima poznatog razloga mora biti. Nesretni su zato što si svojevoljno uskraćuju slobodu izbora, slobodu biti ono što jesu. Prikriveni homoseksualci koji svoju seksualnost liječe uz ranjene žene, najčešće udovice. Sreća što oni kuhaju i usrećuju druge, ne smetaju oni nikome dok je sve obavijeno velom tajni i očigledne glume. Savršeno dekoriraju, najveseliji i najzabavniji su, a kako im je zapravo nikoga nije briga, možda je tako najbolje. Dok spremaju taj njima najvažniji trenutak, bar na trenutak svi zaborave životne muke, smiju se, pričaju prostote koje ih ludo zabavljaju i natječu se tko će ispričati smješniju anegdotu, prostiji vic, osramotiti nekoga. Smiju se, kašlju, suze im idu od smijeha kad su na okupu. Takav humor ih spašava, takav humor razumiju, a sve izvan njihovih okvira pomalo gledaju s prezirom. Možda je zavist u pitanju, jer ipak shvaćaju da su kao miševi pristali na žrvanj koji ih melje, a oni jednostavno ne vide izlaz i ne žele van, dobro im je. Pojavi se tek pokoja svijetla točka u vidu uspjeha ponekog mladunca koji je shvatio i upornim radom odlučio si osigurati bijeg s dobro utabane životne staze. Nije se pustio, ali čudno je što su i njima takvima, uvjerenja ostala zacementirana u usijanim glavama.

Uspjeh se mjeri količinom eura u džepu i automobilom parkiranim u garaži ili još bolje na cesti da ga svi bolje vide. Kupljeni su mukotrpno zarađenim novcima, s njiva ili iz Njemačke. Nesreća se osjeti u zraku, nesređeni životi tumaraju seoskom cestom po svježe asfaltiranoj stazi, a tamo negdje u daljini čuje se zvuk harmonike koji tješi i alkohol upitne kvalitete teče u potocima. Seoski ridikuli služe kao podsjetnici da su njihovi životi još uvijek u većem rasulu od ovih glumljenih, savršenih, obiteljskih. Pitanje je tko je tu slobodan i tko je sretniji? Onaj tko je ono što je ili onaj koji cijelo vrijeme glumi i predstavlja se za ono što nije. Slavonska uzavrela krv teče njihovim venama dok zvuci turbo folka odzvanjaju krvavo zarađenim BMW-ima iz kojih izlaze sakati jer jedino drogirani i pijani mogu se suočiti sa svom bijedom koju je pred njih stavio život. Klaonica, krv, smrad, pilići i ogromni traktori vlasništvo su gazde koji pokorava ravnicu. Plodan je, to što gasi tuđe živote nikoga nije briga ili samo one bijednike koji još vjeruju u Boga, ustvari koji su naučeni da se Boga boje. Oplakuju žive koji izlaz više ne mogu pronaći, nego se mire s vragom da bi prehranili plodove požude, možda i silovanja, ali o tome se šuti i rađa. Neki misle da su pobjegli tome, ali dok se pronalazi korist i file bijelog mesa sve je dopušteno jer hrani gladna, željna usta. Plaža na Maldivima i duga haljina uz bijeli pijesak i tirkizno more daju savršen kontrast želje za bijegom i sušte stvarnosti i straha. Nema okupljanja, kontrola i dalje izostaje. Tko može kontrolirati razjarenu svjetinu koja glumi dobre obiteljske odnose i u svoj vrtlog želi uvući druge. Njima je sve strano, oni dobre odnose ne znaju graditi, vjeruju samo svojim postavkama lošeg suživota. A pogled se pruža i zrcali koprenaste oblake do nekih tuđina nikad prihvaćenih i razdvaja usijanost praznoglavih otrovnih glava. Očekuju se vijesti, očekuje se slavlje, dječji rođendani i krstitke s potocima alkohola i zvucima turbo folka. Ne, nema alternative, uhvati se u kolo i igraj, pleši kako sviraju ili bježi glavom bez obzira i stvaraj svoj novi svijet. Ovaj svijet je kič, nakinđuren i razmetljiv, a opet ukaz patvorenog siromaštva, pokondirenosti i zatomljenog snobizma pokazuje se kao alternativa. Nema ravnoteže, nema balansa, samo potreba za stvaranjem teksta kao svjedoka. On je dovoljno skroman. Na klupi pored puta sjede dvije starice u crnini i razgovaraju. Njihova životna mudrost nikoga ne zanima, ne zanimaju ih one. Njih dvije sjede, šute i promatraju. Sretne su, znaju one sve to, ali ih ne dira, niti ikome više trebaju polagati račune. Osmjehnu se prolaznicima, a njihov osmijeh se gotovo i ne primijeti ispod naboranih lica. Svaka bora ocrtava proživljeni život, onako surov kakav im je bio, ali su tu, dišu, žive. Njihova snaga nikoga ne zanima, njihove suze odavno su isplakane. Njihova ranjivost više ne postoji, očvrsnute čekaju putovanje prema svjetlu. Znaju one da ih čeka, zaslužile su ga. Postojane i predane uz molitvu za svakoga, za svog ponajviše. Molitve su tihe, baš kao što je blag osmijeh. Prolaze pokraj njih svakodnevno nezainteresirani, samodopadni i samoljubivi nesigurni tipovi. Ponekad im je potrebno pokazati gdje im je mjesto. Ponekad je potrebno zauzeti se za sebe i molitve one dvije starice imati uza se. Njihova snaga je i moja snaga, njihovi životi su moja inspiracija. Inspiracija dviju samozatajnih, vrijednih žena koje život nije mazio, koje je život šutao i grbio, a one se nisu dale slomiti. Ne može se slomiti što je nesalomljivo. Takve snage postoje, takve snage se nasljeđuju. I može se igrati kolo i podcikivati od životne strasti i vatre taman ga oko govana igrali. Srce je važno i nesalomljivi duh. Odatle sve najbolje i samo najbolji, dobrotom i ljubavlju zagrljeni mogu nositi ovaj život. Ne postoji veća hrabrost, ne postoji veća smjernost. Postoji trag, otisak na srcu dvije starice predane molitvi i Bogu. Svijetli on za nas.