Ivani je 41 godina. Tijelo joj je utegnuto i zaobljeno, ima osobnog trenera. Nije rađala, niti želi rađati. Ne voli djecu. Djeca su joj oduvijek naporna i nije spremna preuzeti toliku odgovornost. Udavala se, ali joj se takav koncept života nije svidio i otišla je. Niti je on ispunio njezina očekivanja, niti je ona ispunila njegova. Otišla je, ustvari vratila se tamo gdje je osjećala da pripada, gdje su ju trebali. Njezina crna kosa još uvijek je njegovana, tek pokoja sijeda izviruje iz uredno održavanih kovrča. Na sunce ne izlazi bez sunčanih naočala, a u javnosti se nikada ne pojavljuje bez šminke. Kada se smije, smije se glasno i zarazno, baš kao da nešto skriva. Zrači samopouzdanjem i u njezinom se društvu ljudi osjećaju posebno. Ništa nije posebno oko nje, osim energije kojom obasipa svakoga koga susretne i maske kojom prikriva sve ono što ju muči. Bez obzira na sve, snažna je i sklona avanturama. Veliki je ljubitelj mode, umjetnosti i knjiga. Sve oko nje je vrijedno divljenja, pomno osmišljeno i uklopljeno u skladnu cjelinu. Ljudi joj se uglavnom potajno dive i zavide. Zavide joj na stilu života kojega je podredila sebi i svojim potrebama. Odnose koje gradi, njih par, čvrsti su, sigurni i poticajni. Ne nedostaje joj ljubav, ona klasična postavljena kao ideal zbog koje su svi uglavnom nesretni. Životni prostor dijeli s biljkama i macom Belom. Nježna je i brižna prema njoj, a maca kao maca, sklupčana u svom krevetu spava te se samo s vremena na vrijeme protegne da bi otišla jesti ili obaviti što već treba.
Ivana ima dvije sestre. Stariju i mlađu. S obje je u dobrim odnosima. Starija je majka i šefova ljubavnica, mlađa je vječiti student okružen prijateljima gejevima. Kada se okupe za blagdane ili neke obiteljske važne datume, uvijek se okupe u obiteljskom domu kojega Ivana nikada nije napustila, čak ni nakon majčine iznenadne smrti. Mislila je kako tolika okućnica, vrt i sami kvadrati kuće će joj biti previše, ali kako je vrijeme odmicalo jednostavno nije mogla zamisliti živjeti negdje drugdje i tu planira ostati živjeti dok god se bude tako osjećala. Okupljanja sestara zahtijevala su velike količine alkohola, ali i to se promijenilo otkada je starija sestra ostala trudna, a mlađa pronašla ljubav u zagrljaju muškarca. Njihova druženja zbog raznih obaveza sve su rjeđa i Ivani strašno nedostaju sestre. Samoća ju povremeno guši, ostaje bez zraka kada mozak zavrti priču koju ne može zaustaviti. Strah ju je genetike i obiteljskih sklonosti psihičkim poremećajima. Glazba ju redovito vraća u balans. Druženje i pjevanje u zboru također joj pomažu nositi se sa svim što joj je život natovario posljednjih godina. Dobro je kad se sestre okupe i podijele svoje tuge, problem nastaje kad svaka od njih vrati se svom životu. Razgovori svim mogućim danas dostupnim kanalima ublažavaju joj usamljenost. I dok je okružena ljudima s kojima ju povezuje muzika i pjesma osjeća da je sve više usamljena. S tim ljudima zapravo nema ništa zajedničkoga, a neke rane su toliko duboke da jedino što može je skrivati ih i glumiti da je sve u redu.
Niti posao ju nikada nije ispunjavao, niti ga je nešto posebno voljela. Posao koji radi dok je studirala nikada nije planirala raditi, ali zbog nemogućnosti izbora u tom periodu života i spleta okolnosti našla se u razredu kao učiteljica. Niti napisani udžbenici i autorstvo nisu umanjili vlastitu razočaranost onim što ju je zadesilo i što u životu radi. Veliki snovi i ambicije su nestale, ostala je samo materijalna sigurnost i financijska neovisnost kroz veliku količinu naslijeđenog novca koji nije niti jednoj donio sreću, niti su ga u nešto pametno investirale. Iz svega toga izrastao je snobizam koji je polako postajao sve vidljiviji kroz materijalno dokazivanje i kupovinu skupocjenih stvari, velikih automobila i opravdavanja najnemoralnijih odnosa. Neki su otišavši na vrijeme spasili se priča i opravdavanja loših izbora i teških dijagnoza, a oni najbliži ostali su kako bi skrivali sramotu i tješili se međusobno.
Jedna maska prikazana kao dio stvarnosti, i druga ona stvarna i surova skrivena među zidovima uređene obiteljske kuće. Te tajne ostaju među sestrama, van se plasira prihvatljivi minimum. Oni prevareni i potjerani spasili se i postali još jača i bolja verzija sebe. Njima se teško pomiriti kako su riješivši se njihove tame neki ljudi zasjali u punom svom sjaju. Divni, pobijedili bolest, pobijedili sebe i napravili doslovce čudo. Nitko to nije mogao predvidjeti. Zasigurno je teško sada miriti se s tim. Činjenica da je sa šefom koji joj je ujedno i mentor u romantičnoj vezi, sa šefom s kojim dijeli radni prostor posljednjih 17 godina i koji ju je na neki način stvorio kao stručnjaka, bude sumnju. Činjenica da ostavlja ženu s troje djece i odabire tebe, čistu i poštenu nakon što si se uspjela riješiti muškarca s kojim si živjela 15 godina. Još je nevjerojatnija činjenica da ostaje trudna s istim tim čovjekom poslije ginekoloških intervencija za koje dotični, pretpostavlja se, nije niti znao. Izbacivši dugogodišnjeg partnera, koji iz očitih razloga s njom nije želio imati djecu, na ulicu kao zadnje smeće i podastiranje svake lipe koju ti je ostao dužan zasigurno je pridonijelo još težoj obiteljskoj situaciji, nego što je bila. Kao šamar bi dočekala svaku lipu koju je vraćao ponosan i razočaran s pravom se pitajući, je li ga uopće ikada voljela i što je kraju od cijelog njihovog odnosa bilo istina. Kako osoba koja cijeli život priča protiv djece i majčinstva u jednom trenutku se toliko u stanju promijeniti i sve podrediti želji da postane majka ne mislivši pri tome na nikoga oko sebe, niti na posljedice koje će proizaći iz takvog moralno upitnog odnosa. Teška trudnoća i sama spoznaja od početka da će se roditi dijete sa srčanom manom, potoci suza i brige, pregleda, bolnica, liječnika, nepriznavanja, nošenja vlastitog prezimena. Karta sažaljenja i brige, veze i poznanstva u medicinskom sektoru rezultirali su pobjedom života. Neizvjesnost je još uvijek prisutna, ali patnje je sada puno manje. Uviđa se cijena koja se plaća, ali više povratka nema. Naviknu se svi na bol, suze i tuge, ignoriraju da se i njih ne povuče u mračna prostranstva. Lažu i prikrivaju bijedu postojanja takvih alternativnih odnosa koji su morali povrijediti mnoge. Nema se tu što puno za reći i dodati, skrivanje i opravdavanje postaje dio života. Opravdava se svaki loš izbor i nameće kao trend i izbor nekih hrabrih, posebnih žena koje obitelji s troje djece ne vide kao prepreku. Nisu one te koje su izmanipulirane. Oni su slabići koji su pristali na strast i tko zna kakve sve ne igrice da bi zadovoljili svoju požudu i dokazali muškost. One patnice, pristale su biti drugi izbor, pristale su nositi sramotu vlastitog prezimena samo da bi ih netko zvao majkom ili još gore preći preko svega i spašavati takav odnos, ponižavati se samo da bi se stvorio privid normalnosti. Opravdava li velika želja takve postupke, prosudite sami. Mogu li takvi likovi pronaći opravdanje pred sobom, vidjeti se u ogledalo?
Ivani su takve priče duhovna hrana. Ona za takve ima razumijevanja, jer takve priče hrane njezino nisko samopouzdanje i daju joj na vrijednosti i važnosti. Nekolicina prijateljica tolerira novonastalu situaciju. Neka dugogodišnja prijateljstva su nestala, otišli su ljudi, otuđili se. Loše odnose i utabane staze zamijenili su nekim novim prostranstvima, nekim novim prijateljstvima, nekim novim putovanjima, nekim novim pričama, knjigama, ljudima. Ne nedostaju maske koje su pale pred onima koji su ih istinski poznavali. Izgubivši takve patvorene prijatelje, otkrivši svu bijedu tih odnosa punih liječenja kompleksa. Shvatite da niste izgubili zapravo ništa, nego ste te subote kada su se ustale i izašle uvrijeđene iz vaše kuće vi zapravo dobili puno. Dobili ste prostor ponovno graditi vrijedna, iskrena prijateljstva.
Dnevnik bibliotekarice 