Tijekom studiranja upoznali su se student politehnike i studentica jugoslavenskih književnosti. Njih dvoje na studentskom tulumu osjetili su da ih je nešto zauvijek povezalo. Ona s juga, sirota s kamena, on dobrostojeći Slavonac s poprilično velikim imanjem. Zaljubili su se, vjenčali i vodili idiličan život. Rodile su im se dvije curice koje su im bile centar svijeta, nitko nije mogao zamisliti da bi nešto moglo narušiti njihov skladan obiteljski život. Međutim očev odlazak na bojište i njegov ratni put ne samo da su unijeli strepnju i strah u obitelj, donijeli su i još puno veće zlo. Alkohol, nasilje i agresiju koju je nakon svakog povratka s bojišta otac prakticirao. U alkoholiziranom stanju nasrtao je na majku i verbalno ju vrijeđao, a nije bila rijetkost da svoju agresivnost ispolji i na curicama koje su nasrtale i branile majku. Nakon takvih epizoda, plakao bi, molio za oprost, iskupljivao se poklonima i obećanjima da se više nikada neće ponoviti. I zaista, nakon takvih epizoda uslijedili bi periodi kada bi svi mislili da je ponovno sve u redu, ali nikada više nije bilo u redu. Razdoblja bez fizičkog zlostavljanja zamijenila su psihička zlostavljanja i strahovite uvrede. Curice su počele razvijati ozbiljne poremećaje ponašanja i od odličnih učenika pretvorile se u učenice koje su zahtijevale individualizirani pristup. Svi su znali da se u obitelji nešto događa, pa zaboga oboje su radili u lokalnoj školi. A selo, kao selo, bez obzira što su svi znali nitko se nije želio petljati i svi su prešutno odobravali i sudjelovali. Sve do jedne večeri kada je uobičajeno pijano vrijeđanje i udaranje došlo do te mjere da je bilo u pitanju hoće li majka uspjeti izvući živu glavu i spasiti cure. Istjerivanje, lupanje, galama, čak ni vriska curica nikoga nije dozvala da ih spasi, nego se majka kao iz vedra neba odjednom pribrala, zgrabila obje curice za ruke i pobjegla tako da se nikada više u tu kuću nije vratila. Proces rastave bio je mukotrpan, zamjerale su joj cure što ipak nije ostala i pokušala zadržati privid sretne obitelji. Međutim, kako su odrastale i rađale svoju djecu, sve im je bilo jasnije da je majka učinila ono što je morala samo da ih spasi. Svi njihovi kasniji pokušaji građenja bilo kakvog odnosa s ocem nisu uspijevali. Kad je došla unučad, s njima je pokušao izgraditi koliko toliko dobar odnos, valjda da se iskupi za sve što je svojoj djeci priredio. Njegova smrt, nikome nije teško pala, bio je to jedan ravnodušan čin oproštaja od čovjeka kojega njegova najuža obitelj jednostavno nije voljela. Posljedice pretrpljenih strahova i neprospavanih noći, bježanja i skrivanja ostavile su traga na obje kćeri. Jedna se udala i rodila troje djece. Prošla je strašnu borbu za zdravlje srednjeg sina, a snagu je crpjela upravo iz tih nesređenih odnosa koji su joj navali nadljudske sposobnosti. Život ju je doslovce pregazio i količina nesreće u životima sestara zasigurno je bila popraćena nesretnim djetinjstvom koje im je priuštio nasilni i pijani otac. Majka je svoj bijeg pronašla u ručnom radu i bez obzira na svoje visoko obrazovanje, najradije je vrijeme provodila šivajući, heklajući i štrikajući. Teško im je bilo provoditi vrijeme skupa, uglavnom su se okrivljavale i nisu pronalazile zajednički jezik. Međutim sve te smrti kojima su bile izložene, neke nenadane i iznenadne, neke očekivane, povezale su i učvrstile njihove odnose. Mlađa se predala poslu i u njemu pronašla utjehu, a sestri je dobro došao njezin nesređeni samotnički život jer uvijek mogla s njom računati.
Živeći svaka u svom gradu, daleko jedna od druge, a opet tako blizu i povezane u očaju života koji ih je zarobio. Ono što im je davalo snagu za dalje su bila djeca. Oni su bili i smisao i briga i veselje. Posvetile su se puno i sebi, voljele su umjetnost, ona im je omogućavala bijeg od stvarnosti, od njihove grozne realnosti. Nesretne ljubavi, prevare i nerazumijevanje, smrt, bolest, a s druge strane nesklad u očekivanjima, velika potreba za odobravanjem i divljenjem rezultat su uistinu teških životnih priča i jedne nesretne obiteljske sage. Svaki pokušaj da se nešto zatomi, da se nešto u njihovim životima promijeni ne bi uspio. Jednostano je bilo kao da su rođene pod nesretnom zvijezdom. Dobre odnose mlađa sestra gradila je samo na radnom mjestu, gdje se očajnički hvatala za ljude s kojima je imala nešto zajedničko, a koji od nje nisu imali kamo pobjeći. Smatrajući radne kolege svojim prijateljima, ljudima je zapravo ispadala smiješna i uglavnom im je bilo žao je. Sklonost patetici i pretjerivanju također je bila jedna od njezinih osobina, te prevelika potreba za skretanje pozornosti na sebe. Mala, nesretna, iskompleksirana, poprilično neugledna, ali izrazito nametljiva i naprasno dotjerana osoba oko sebe je izgradila poštovanje ne samo svojih učenika, nego i kolega kojima je nedostajao autoritativan stav. Onima koji su voljeli disciplinu 18. stoljeća, oni su njezine odgojne metode koje su ustvari ostale kao traume iz djetinjstva, smatrali dobrima i pokušavali ju iskopirati. Strahom i silom uvijek bi uspjela provesti svoje naume, tek pokoje hrabrije dijete bi joj se usudilo suprotstaviti, premda je to bilo rijetko. Nitko nije volio s njom dolaziti u konflikt, jer su rijetki bilo koji su se znali nositi s tolikom količinom zlobe i patetike. Labilne ljude, bez svoga ja njezina snaga je zadržavala uz nju te je takve žrtve najčešće imala pokraj sebe. Labilne žene i muškarci upitne seksualnosti poštuju ju jer je se ustvari boje, boje se njezinih reakcija i nisu od onih koji su se ikome u stanju suprotstaviti. To su njonje, znate o kakvim ljudima i karakterima se radi. Činjenica je da je takvih uvijek najviše, lako ih se regrutira i jednostavno se s njima manipulira. Njoj su takvi slabići duhovna hrana, to je jedino kada osjeća nadmoć i to su jedini trenuci njezine superiornosti. Barem ona to tako shvaća i to joj daje na važnosti. Onima koji su iznad toga, smiješna je, onima koji znaju pozadinu žao je, a većina se na nju uopće ne obazire. Trebamo li imati razumijevanja za tuđe nesretne životne priče? Trebamo li se uopće truditi razumjeti ih? Ili trebamo okrenuti glavu kad je najteže i pustiti svakoga da se sam bori? Možemo li pomoći samo slušanjem? Trebamo li zagrliti život kakav god da je i hrabriti jedni druge? Kako možemo pronaći razumijevanje u sebi spram tuđih rana? Možemo li nadići cjepidlačenje i biti si podrška?
Dnevnik bibliotekarice 