“Ne postoji istina koje se ja bojim i koju bih želio da bude nepoznata cijelom svijetu.”
Thomas Jefferson
Marija je pedesetogodišnjakinja, nedavno je proslavila rođendan, 5.5. točnije i bik je u horoskopu. Marija je imala sretno djetinjstvo uz brata, tatu i mamu. Marijom su se bavile bake, a roditelji su uz posao u školi vrijedno izvršavali obiteljske obveze i bili ugledni građani lokalne zajednice, baš zato što je Marijin otac bio ravnatelj škole i predsjednik lokalnog kulturno-umjetničkog društva. Svoju mračnu tajnu uspješno je skrivao godinama, rijetki su mogli naslutiti o čemu se radi. Majka je bila neugledna žena, s izraženom velikom čeljusti i velikim zubima. Nije izgled bio taj koji ju je činio nesretnom, nesretnom ju je činila činjenica da otac, odnosno suprug ne obraća pozornost na nju. Pravdala je to velikom količinom posla i angažiranosti na raznim područjima. Pred sobom nije pronalazila opravdanje, a utjehu je tražila u djeci. Zbog njih je to sve trpjela. Zarekla se da, dok djecu ne postavi na noge i vidi da imaju svoj kruh u rukama trpjet će ono što joj je život dao. Godine su prolazile, djeca su se školovala i na svu sreću bili odlični đaci. Kako i ne bi kad su imali svu majčinu posvećenost, ali i očevu zaštitu jer ih je volio više od svega. Kada su završili fakultete, zaposlili se i počeli zarađivati majka je samo jednog dana spakirala svoje stvari i otišla bez pozdrava. Nikome nije ništa objašnjavala, nije željela povrijediti djecu, a nije željela ni njega, ocrnjeti pred njima. Bez obzira što su oboje djece živjeli u svojim podstanarskim stanovima daleko od kuće, teško im je pao majčin odlazak i razvod roditelja. Do njih su počele stizati različite glasine, koje su uglavnom bile točne, ali koje oni nisu mogli prihvatiti. Ustvari pretvarali su se da su prihvatili i da žive modernu obitelj. Njihova moderna obitelj razorila je pokušaje stvaranja vlastitih obitelji. Bez obzira na udaje, ženidbe oboje nisu uspijevali pronaći sreću i ono što su tražili, a druge strane nisu pokazale razumijevanje niti su tolerirale njihovu odsutnost i hladnoću.
Marija je u svom razrušenom svemiru ostala sama s djecom koju je silno željela, čak je zbog trudnoća zapostavila svoje zdravlje. Djeca joj danas daju smisao postojanja, dok ona zavidi svakom tko ima koliko toliko sređenu životnu situaciju. Nesretna i manipulativna podilazi onima koji su jednako slabi kao i ona, onima koji spletkarenjem i debelim obrazom idu kroz život, zavideći, omalovažavajući i rugajući se svemu što ne mogu dostići. Ne postoji iskrenost, jer istina je vjetar koji bi u trenu srušio njezinu kulu od karata i otpuhao masku koju uspješno nosi. Nisu to ni snovi u pitanju, nije to ni terapeutski pristup, više je to patologija nesređenih, nerazjašnjenih i skrivenih obiteljskih odnosa. Marija, bez obzira na sve, svako jutro razvuče osmijeh i s njim kao najvećim saveznikom dolazi na radno mjesto. Tako je dolazila i kada joj se život raspadao u više navrata, vješto skrivajući i ne pokazujući niti jednu iskrenu, stvarnu emociju. Na njezinom licu nitko nije mogao prepoznati tugu, njezino ponašanje ne otkriva razočaranost ili neki vid zabrinutosti. Ona se naučila i zna se nositi sa životnim nedaćama glumeći kako je sve savršeno. Ljudi ju vole i cijene, smatraju da je inteligentna. Valjda je takvim odgojem, dobila snagu pretvaranja kako je sve u redu i kada ništa nije u redu. Poznajte li možda takvu osobu? Želite li ju za prijateljicu? Je li iskrenost na kraju krajeva precijenjena?
Dnevnik bibliotekarice 