Poezija

Izdvoji se!
Tih par nijansi

Tih par nijansi
ponekad život znače. 

Tih par nijansi 
iz godine u godinu probude nade.

Tih par nijansi 
razore tuge.

Tih par nijansi
ispune želje.

Tih par nijansi
izbombardiraju tamu. 

Tih par nijansi
ulije nadu. 

I sa sjetom promatraš pustoš 
Raduješ se svemu što ostaje, 
Raduješ se svemu što dolazi. 
Dodaješ boje, vedre i jarke.
Misli se luksuzno roje.
Obećavaju status, obećavaju sreću.
Onu iz kineske poslovice, 
pravu sreću. 

A tamo negdje u urbanom savršenstvu,
u prividnoj fasadi idile, 
rađa se monstrum
koji prijeti, muči i manipulira. 
Trčat ćemo cvjetnim livadama, 
sigurni i slobodni 
jednom!

 Trebam čudo
  
 Potrebno mi je čudo, 
 potrebna mi je čarolija,
 magija, 
 vjera, 
 nada, 
 kozmička energija, 
 sila prirode,
 force, 
 potreban mi je život. 
 Zar ću se opet morati oprostiti, 
 morati oprostiti zauvijek. 
 I opet preboljeti, i opet krenuti ispočetka. 
 I opet voljeti. 
 Mogla bih se možda i ponovno zaljubiti.
 Tko zna?!
 To bi bilo baš lijepo, 
 to mi možda najviše treba.  
Važna sam 
  
Krije se godinama, krije se skromno,
zatomljava istinu srca,
VAŽNA SAM, važna sam si.

Velika kolaboracija ludila,
sa svrhom opstanka, prosperiteta.
Balansiram, važem, uspijevam,
odabirem, prakticiram, slušam.

Snažni hrbat privlači...
Obogaćuje i prosvjetljuje.
Ispunjava svoju misiju, pronalazi put 
do odbojnog sudionika procesa.

Čitaj mi!
Rasti u spoznaji, rasti u ideji.
Poboljšaj se, nahrani se.

Nada postoji, 
Bolja budućnost dolazi.
Ne idi prema svjetlu, vrati se! 
Čekaju te baloni i party dobrodošlice.
Čekamo te i volimo te!
Što prije dođi. 
Zajedno ćemo pobijediti SVE.
Zajedno ćemo stvarati novo iskustvo.
Zajedno ćemo se radovati svakom novom danu
i biti zahvalni NEBU
na bezgraničnoj velikodušnosti.
Uspjet ćemo.

Šaljem poruku svemiru.
HVALA!
 Odnesite me daleko

Svaka promjena, svako putovanje
Odnesite me daleko,
a opet dovoljno blizu.
Pobrinite se za me iz zemlje
Willya Wonke i Ludog Klobučara.
Tamo mi je dom, tamo putujem.
Tamo su mi korijeni, tamo mi je obitelj.
Promatram ih, polako ih upoznajem.
Čekaju me, vesele mi se.

To je moj svijet, to je moja realnost.
Tu sam doma, tu sam na svom.
Tako mi je lijepo.
Uživam u mislima i s mislima.

Čarolija me miluje i smiruje, 
čarobna moć spoznaje, čarobna moć slobode.
Divni odmak spasa i utjehe.
Kužiš se neobično, 
kužiš se s neobičnim.

Posebna magija utjehe, ljepote i hrabrosti.
 Micica

Dolazi novi život, 
više njih. 
Čekam ih nestrpljivo
i veselim se neizmjerno.
Nas dvije frendice.

Kako li ću ih samo razmaziti!
Tiha egzistencija

Šutnja nas dijeli,
Šutnja nas zbližava.

Sve je rečeno tišinom,
groznom zaglušujućom tišinom.
Nestalo je riječi, nestalo je osjećaja.
Utihnulo je.
Čuje se pokoja suza i prigušeni jecaj.
Spava se i sanja.

Umorni od života, umorni od lutanja, 
umorni od istine, umorni od reale,
umorni od sebe, umorni od drugih.
Tu si gdje si i koliko-toliko dobro si.

Nikoga se ne tiče, 
nikoga nije ni briga.
Boriš se s vlastitim demonima
svaki dan
i preživljavaš.

Ponekad se smiješ,
ponekad pjevaš,
ponekad plešeš.
Sve u svemu - živiš.

Živiš najbolje što znaš.
I šutiš i guraš uporno.
Nema druge, nema predaje.
I opet - dobro je 
upravo tako kako je.
Sretan si ponekad.
 Praznička atmosfera

Živio 1. maj, živio rad.
Slavi se,
roštilja se.
Kiša je poremetila planove.

Sama sam. Opet sam sama.
Slavim. Učim. Ponavljam. Čistim. Perem.
Živio rad.

Očekujem prinove.
Nisam sama, uskoro će nas biti puno više.
Uskoro će se dogoditi novi život.
Borim se za druge.
Glumim i podilazim.
Pripadam i solidariziram se.

Šutim i slušam za promjenu.
Šutim i čekam.
Nepopravljivi optimista sam i dalje.
Uvijek i zauvijek.

Slavim i radujem se.
Stvaram lijepi dan,
stvaram život.

Bit će nas još!!!
 Volim li te kao što ti voliš mene?

Usamljenost me brine i tvoja daljina.
Želiš li me kao što si me nekada želio?
Voliš li me kao što si me nekada volio?

Želiš me i voliš,
osjetim to svakim tvojim pogledom, svakim tvojim poljupcem, svakim tvojim sirovim stiskom, svakom tvojom nadrkanom primjedbom, svakim tvojim neodobravanjem i prekrajanjem mene.
Na bolje, na pristojnije, na tiše, na umjerenije, na dostojanstvenije. 
S voljom i s razumijevanjem.
Kraj mene u pauzi, kraj mene u poslu, kraj mene u ideji. Zajedno. 

Oduzimam gas, ne brini se - moj suputniče/supatniče.
Oduzimam zato što te volim - ne znam jel' onako kao ti mene, al' volim te onako šašavo kako to najbolje znam.
Zlato moje. 
Šoferu moj neobični, ljubim te!
Svaki tvoj put je i moj. Mirna sam samo kad te osjetim pored sebe u snovima. 
Tamo se sretnemo najčešće.
I kužimo se i na javi i u snu.
I vozimo još uvijek u istom smjeru.
Brm, brm, ...
Objavljeno danaOžujak 29, 2019Ostavite k
 Suze ne prestaju

Vrijeme tugovanja
Suze ne prestaju. Ne znaju za odmor, 
ne znaju za dosta. 
Ne puštaju i ne popuštaju, 
samo su se jecaji ublažili i psovke su tiše.
Tiše su psovke, ali su okrutnije i teške su
kao i bol, kao i uništena duša.

Okolo veseli obiteljski ljudi, 
slave sve, slave nogomet, slave pobjedu, 
slave gubitke, smiju se. 
Jedu kolače, sretni su.
A ja?

Ja robijam, ja krvavo robijam i gubim
svaku započetu bitku. 
Gubim razum od tuge i nemoći nositi se s onim što je ostalo.
Ostao je jad, ostala je depresija i nemoć.

Pokoja svjetla točka, pokoje svijetlo mjesto,
pokoje razumijevanje i pravo prijateljstvo.
Ne smeta im suza, ne smeta im bezvoljnost, ne smeta im kuknjava,
gledaju i prate i osluškuju i vole. 
Šute, a tu su i ne prkose.
Preboljeti smrt, preboljeti rastanak. 

Bez oproštaja, a toliko posla, a toliko muke, 
toliko propusta i nemoći. 
Toliko neizrealiziranih snova, 
zarobljenih u kolosijeku za nikuda.

Velike ideje postaju dio frustrirajuće svakodnevice, 
bez nasljednika, bez produžetka korijena.
Sama sebi svrha i smisao.
E za to treba imati hrabrosti i s takvim životom se 
uhvatiti u koštac.
Osvrnuti se oko sebe i prihvatiti tu jednu osobu 
i u njoj pronaći svoj svemir i svoju sreću. 
Samo nas dvoje, samo MI.
Hrabro i postojano i ZAJEDNO.
Rame uz rame, ravnopravno!
I u ljubavi!
 Nestaje bol, ostaje uspomena

O Captain! My Captain!
Ostala je uspomena, 
koja još uvijek tjera suze na lice.
Nastala je kuća, kuća blizu jezera. 
Sigurna utvrda. 
Pomno izdizajnirana, divno uklopljena, 
sljubljena s okolinom. 
Luksuz.
Odakle sve to?
Voljela bih sebe, voljela bih tebe.
Voljela bih što je otišlo, 
voljela bih što je ostalo.
Jaka bih bila i hrabra bih bila. 
I mršava, naravno. Mršava. 
To je najbitnije.

Jedino pamet ne bih mijenjala. 
To mi je skroz ok. 
Zadovoljna sam. 

Žao mi je zbog svega.
Da mogu promijeniti,
sve bi promijenila.
Promijenila bi život, navike, osjećaje,
promijenila bi sebe.
Promijenila bi nas.
Ili ne bi...
Teško je.
Svakim danom sve teže,
ne obratno.
Veliki ponor, močvara.

Samo hladan vjetar briše suze s lica,
ledi ih, okamenjuje.
I tek onda srce radi i konačno ne osjeća.
Rijeka odnosi i donosi,
teče i tješi.
Životni ciklus ne jenjava,
nastavlja se i bez potomaka.
Nastavlja se tamo nekome,
meni nebitnome.
Naš staje, zaustavlja se.
Jeli uistinu tu kraj?
Ili se nazire sasvim novi početak?!

Javit ću vam na vrijeme.
 Srebrni, srebrni

Baš kao i sama
Opsjeda me trijezna glava,
misli se nekontrolirano roje,
rješavam se sipajući ih na papir.
Istresam ih, kao prljavi, prašnjavi otirač.
Gazi me stvarnost, gazi me realnost,
pod diktatorskom čizmom ženskog sam tiranina.
Bezgranična ljubav i majčinska toplina -
daleko je.
Nikad ju nisam ni osjetila. Sve su oni napravili.
Sve je njeno čedo uspjelo.
Srebrni anđeo, donirani.

Velika sreća dolazi s proljetnim suncem,
budi se uspavani brlog.
Bude vesela djeca.
Nova nada, nova radost.
Mali ljudi čine velika djela.
Zahvalne šapice predu i tješe.
Ponekad neutješno laju.
Obraduju ti se kao nekome svome, najbližem, najdražem.

Nebo moje zvjezdano,
najljepše iznad moga kreveta.
Mirna sam i sretna.
Na nikoga utjecati ne mogu.
Zreli ljudi sa ne zrelim promišljanjima
diktiraju, dirigiraju.
Snalazim se.
Ponekad psujem, ponekad vrištim,
ponekad plačem, ponekad šutim,
ponekad pišem, ponekad kuham.
Liječim se, vidam svoje otvorene rane,
ližem ih kao pseto i dobro sam.
Zarasta kao na ćuki.
 Bešćutna glumatanja

Dobro sam, hvala na pitanju!
Brinem se za nju,
ideš mi na živce,
položila sam ispit,
kupila sam si crvene gležnjerice,
idem na dijetu,
najbolja sam u svojoj grupi,
aktivirat ću se,
ne znam ja kako ona to izdrži,
teško im je,
da istina je - preseravali su se.
Treba ih ostaviti na miru,
pa zar nisi čula?
Metastaze...brrrr, grozno.
Ne mogu to ni zamisliti.
Licemjera sam.
Crveno ću još nositi, još ovo malo dok mogu.
Žarko, crveno.

Ne opterećuj me,
okani me se zlato rošavo.
Dira me ljudska dobrota,
obziri i pažnja, dragi ljudi.
Knjižničarko, volim vas!
Treba napraviti roštilj,
treba napraviti karaoke,
pomoći sebi, pomoći drugima,
pomoći napuštenim životinjama.
Treba funkcionirati!

Vozim djecu na natjecanje,
osvojila sam treće mjesto,
bullshith!
Pobjedi srećo,
velika djela krase male ljude.
Samo zabava, samo interakcija.
Ne mogu, još boli...
čak i zapeče.
Ali,
dobro sam,
hvala na pitanju.
 Sve guta oganj

Spasenje
Nestaje polako,
Topi se u prah i pepeo.
Plamen stihijski,
Ne, ne planski,
Redom. Jedan za drugim.
Nestaje ideja godinama gajena,
Nikad do kraja realizirana.

Spas.
Nepotrebno rasuta energija,
Donosi spasenje, donosi spokoj,
Donosi toliko potrebnu slobodu.
Donosi mogućnost izbora.
Otvara nove svijetove,
Nove mogućnosti.

Sve je otvoreno,
Sve je moguće,
Ništa nije nametnuto.
Sloboda.
Toliko željena sloboda izbora.

Novi život izrasta iz pepela,
Stari žar potpiruje novu stvarnost.
Svakom kapljicom znoja
Bliže sam slobodi.
Nema predaje, nema odustajanja.
Sloboda se krije još kratko.
Vidim ju, dolazi mi.
Polako.
Uporno.
Hrabro.
Sigurno...
 Ne ostavljaj tragove

Ne ostavljaj tragove na mojoj duši,
ne ostavljaj ih.
Te žive rane strašno peku i bole.
Ne ostavljaj tragove na mojoj duši
bez obzira što ti dopuštam.

Tvoji tragovi su beznačajni, tvoje stope su lake.
Ni dodirnuo me nisi, ali ja strpljivo čekam.
Strpljivo čekam da nešto bude zbog mene.
Da osjetiš mene, moju suštinu, moju bit.
Da mene staviš ispred sebe, baš kao što ja stavljam tebe.
I dalje čekam i dalje se nadam.
Razočaranja, tragedije, realnost.
Sve je to sa mnom.
I prokleto ostavlja tragove.
Neizbrisive tragove.

Navlačim masku pajaca, klauna, veseljaka
i obmanjujem koga god stignem.
Istina je sa mnom, istina je u meni.
Neizmjerna bol i praznina nenadoknadiva.
Osjećam se dobro, osjećam se moćno.
Otupila sam na romantiku, otupila na iluzije.
Konkretno i činjenično stanje
donosi spokoj, donosi sigurnost.

Primi se zemlje, nahrani dušu.
Ostavi blatne tragove i zaprljaj kuću
da se vidi da se u njoj živi,
da se vidi da se u njoj diše.

Ostavi tragove ljepote, ostavi tragove spasa,
ostavi tragove da te mogu naći,
tamo negdje, daleko, nekada.
Pronaći ću te i bez tragova
i bez puta,
znat ću po svojoj duši da sam opet kraj tebe.
Ostavio si tragove, najveće, najdublje, najbolnije,…
Zauvijek
 Dah

Daleko, daleko…
dašak ljubaznosti i dašak nježnosti
naspram ...
lako i meko teče
plovi tiho, nečujno
prati zemlju
ne zaustavlja se, odlazi

slavi se u selu
okuplja se svita beznačajna,
pjevaju se neke čudne pjesme,
pjevaju neki čudni ljudi.
svi su jedno
i stari i novi, izmiješali su se,
postali su jedno veliko sramotno
čudovište.

oni određuju pravila,
oni postavljaju prioritete.
sitne lokalne duše
slave, ponosno!

tuđa tuga ih ne zanima,
tuđa tuga ih ne brine,
tuđa tuga postavila je temelje njihovom slavlju.
sretni i zadovoljni ljudi,
trude se i napreduju.
tako bar izgleda!

ŽIVJELI!
 Dogodio se život

Sreća
Dogodio se život,
Dogodila se strepnja,
Dogodila se nada,
Dogodila se druga šansa,
Dogodila se druga prilika,
Hrabrim, strpljivim korakom.

Velika strepnja polučila je rezultat.

Zahvalnosti nikada dovoljno i nikada previše.
Zašto smo, mi, ljudi toliko sitne duše.
Zašto nas ne uče zahvalnosti, velikodušnosti, hrabrosti.
Zašto su pokorni i poslušni dobri?!

Srce je veliko, premošćeno i opet iznova kuca.
Strpljivo i zahvalno.
Dar s neba od vrhunskih stručnjaka.

Hvala ti živote!