Ima trenutaka kada se u meni nešto odlomi, neki ljudi izazivaju takve neobične reakcije da se sama sebe uplašim i onoga što u tim trenucima mislim da sam u stanju napraviti. Premda nisu vrijedni toga. Takvim ljudima je upravo to duhovna hrana i to im daje snagu. Ljuta sam na sebe što ne mogu iskulirati, zašto moram podivljati i zašto mi toliko treba da se vratim u ravnotežu?! Je li to do obrazovanja, odgoja, stila. Zašto moram vidjeti i čuti ta sitna ljudska prokletstva, prevare i podmetanja. Gledati takvo bogaćenje zasnovano na prevari, krađi, laži, švercu. I nikome ništa, još bih ja vjerojatno bila kriva jer ih sigurno neki braniteljski zakon štiti. Ja bih bila ta koja ne voli domov’nu, a oni se bogate varajući ovaj napaćeni narod. Vjerojatno bih imala problema da ih prijavim, a ne oni jer takvi su ušnjurani i premreženi na svim nivoima i onda zaobilazi govna godinama i gledaj i žmiri pokraj zdravih očiju. A nekad mi stvarno dođe da krenem sve redom prijavljivati, sve nepravilnosti i lopovluke za koje znam, samo kome? Može li se u ovom sustavu ikome vjerovati da je pravda dostižna, da postoji itko tko o takvim stvarima vodi računa? Zar takvi misle da smo svi budale? Sitne su to ribice i sramno je to kokošarenje i prevare. Pitam se kako im se samo da i hoće li im ikada biti dosta? Čini mi se da neće, koliko god, nikad dosta. Gramzivo i prokleto, halapljivo i na rubu snaga zgrtanje, zašto? Čemu? Kome? Nije mi jasno. Isplati li se poštenje? Nešto baš u zadnje vrijeme nisam sigurna. Odoše naprijed, guraju se, laktaju, kojekakve spodobe, bez srama, o pameti, ah o tome nema ni zbora. Što će im pamet, obraz, bitno je samo zgrtati, bitno je samo imati, posjedovati, samo materijalno je mjerilo svega. I sila, sve na silu, strahom i terorom. Jedino što se više ne bojim. Neka im bude, samo dok mene ne diraju. Kako spavaju kada prešvercani kelj prodaju tamo nekoj umirovljenici s malom mirovinicom, zar je to potrebno? Kako im nisu dovoljne njihove mirovinetine, zar nije dosta koliko su zajebali ovaj jadni narod, sad ga još morate jebati u zdrav mozak. I vi bi bili uzori ovog društva, a jadna li smo prevarantska prčija s iskrcanim smećem na svakom koraku, skrivenim doduše. I sad mi pričajte o majčinstvu, unucima i potomcima. Što li odgajate da mi je znati? Strah me i pomisliti što može iz toga ispasti i što s takvima trebam dijeliti okruženje. Takvi će druge prozivati da nisu normalni i besramno im prišivati neistine. Ne znam više ni sama, čiji su problem takvi sitni prevaranti bez srama? Samo vam neće biti svejedno i smetat ću vam uvijek, zato što vidim i znam. Bez brige, na vaš se nivo spuštati neću, ovo je jedini način na koji ću se s vama obračunati. I sad ću tu priču pustiti jer si ne želim upropastiti godišnji gledajući šverc i prevaru ovoga ljeta. Bavit ću se lijepim stvarima, baš kao i do sada.
I odem u prirodu i čitam i ne mislim i smirim se i šetam i tražim gljive. Nema. Zujim oko jezera i strah me je, ali zaokružit ću, pronaći ću konačno taj put, neću opet zazujati. Pronaći ću ga sama. Hodam šumom koja sve više liči na džunglu isušenoga jezera. Po šašu jedino možeš nazrijeti da je tu nekada bilo jezero, nema ga. Kućice oko jezera koje su si pravili ribiči sada djeluju bizarno. Mogu pecati na suhom. Hodam, spuštam se, penjem, Bubi dahće iza mene i pušta me prvu. Kao da mi životinja želi reći, samo ti idi prva, nisi normalna. I molim se, uvijek se molim kada me je frka, molim se da nađem put i nalazim ga. Sasvim slučajno gacam preko starih trulih trupaca koji premošćuju potok u kojem trenutno nema vode. I znam da sam s druge strane jezera, da sam zaokružila i da sam na dobrom putu. Sretna sam, pobijedila sam svoje strahove i pronašla se na pravom putu. Ostvarila nešto, doslovno kao treća sreća. Dva puta nismo moj šofer i ja uspjeli pronaći, a sada sam sama uspjela. Bravo ja!
I ja sam sebi. Pronašla sam vilinsku travu, čarobnu i bajkovitu, ali i zastrašujuća mjesta u samo jednoj šetnji oko ispuštenog jezera i svoga pravog suputnika koji se nije odvojio od mene. Divno jedno iskustvo, da sam se čak odvažila snimati video jer po svemu sudeći izvjesno je da nas to očekuje ove jeseni, osim ako se dogodi čudo.
Doviđenja do sljedeće avanture i pobijede nad sobom… A bome i nad drugima (makar to bilo samo u mojoj realnosti)!
Dnevnik bibliotekarice 
Prvo, nova boja kose? 🙂 Ili sam propustila nešto?! Jako mi se sviđa! ❤
I ja sam promijenila svoju, no ne znam kako da suptilno pokažem na blogu knjižnice 🙂
A drugo, no ne i manje važno…
Unatoč svemu što nas duboko uznemiruje jer naprosto ne možemo pojmiti da su neki ljudi takvi kakvi jesu, samo zato što mi osobno ne bismo napravili ništa od onoga što oni sasvim mirno (i nekažnjivo) rade pa na temelju unesrećivanja drugih stvaraju svoju sreću… Ipak ne bismo mogli mirno spavati znajući da smo nekoga oštetili kako bismo nešto postigli time.
Ne govorim samo o velikim stvarima, nego i o onim malim. Sitnicama. Ponekad je nekome 5 kn koje mu ukradeš – posljednji novac u novčaniku, a nekome ukradeš 5 000 – i ni ne osjeti gubitak.
Realno gledajući, pokušati se ne opterećivati nepravdom (bilo kakve vrste) zapravo na neki način daje obećanje hladne glave i većih postignuća…
Recimo, od spašavanja životinja sam odustala upravo zato što nisam bila u stanju emocionalno ne reagirati – nisam bila od velike pomoći uplakana i potresena, bolje su i sposobnije djelovali oni koji su se znali nositi s time.
Naravno, dan je ljepši kada ne mislimo na nepravdu (a i kada se događa drugima, a ne nama – rekli bi neki).
Ako misliš da se trebaš/moraš i možeš emocionalno odvojiti od nepravde koja pogađa druge, pokušaj. Onoliko koliko je potrebno, da i dalje suosjećaš i pomažeš koliko možeš, ali da se ne osjećaš bespomoćno i kao da ne činiš razliku kao jedinka. Naravno da činiš.
Eto, ja mislim da ja činim. Ako misliš da i ti činiš, već smo dvije. I tako svatko nadalje…
Zar ne? 🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Hej, poslije onog “prvog” vala korone i izrasli sjedina malo sam se odvažila na promjenu na nagovor svoje frizerke. Gledajući sliku sam skužila da se nisam ni počešljala, a u šumi sam, šta ću se češljati?
Hajde suptilno pokaži, znatiželjna sam. 😉
Ma više mi ide na živce što se moram miriti s tim, umjesto da se to rješava kao u ostatku Europe. Što bi to tek bilo da nismo dio te tvorevone. Koliko god volim taj balkanski mentalitet po pitanju duše i svega lijepog što je iznjedrilo, toliko ne podnosim ta mućkanja, varanja, podmetanja, podmićivanja, guranja preko reda svojstvena nama. I ta naša uvjerenja da su takvi bitni i uspješni, njima se dive, e na to popizdim. Ali evo jutros kavica i tvoj komentar mi popravili dan, hvala ti.
Sviđa mi seLiked by 1 person
Hvala tebi na objavama, meni također poprave dan.
I svaka čast što si se odvažila na drastičnu promjenu, ne usude se svi! Predivno ti stoji.
Ja sad izgledam kao gospođica Fisher, samo s podbratkom.
Inače, zanimljiv mi je i tvoj komentar – iz nekog razloga uvijek kažem da su ljudi svugdje isti, ali zapravo ne znam. Postoje li razlike u mentalnim sklopovima izvan našeg područja? Ili smo svi isti, u dubini duše?
Sviđa mi seSviđa mi se
NIce blog xx
Sviđa mi seLiked by 1 person
Hvala! 😉
Sviđa mi seSviđa mi se