Vodi me u birtiju, ako možeš (:

Veli mi moj šofer neki dan: “Mi samo po šumama i gorama.” A gdje drugo i možemo? Velim ja njemu: “Vodi me u birtiju, ako možeš.” Samo se je nasmijao i sve mu je bilo jasno. Spašavaju nas te šetnje, posebno mene. I prije smo išli u poprilično duge šetnje, izlete u prirodu, planinarenja, ali otkada je cijela ova situacija s pandemijom to se intenziviralo. Doduše ni prije nismo imali neki bogat društveni život, a sada se to svelo na minimum. Uistinu na mali, uski krug, možda i preventivno da bismo izbjegli opet izolacije i sva ta čuda. I s druge strane ja koja sam to preboljela i koja sam kao sigurna opet imam kočnicu i veliku odgovornost i kud ću sama?! Bolje ne čačkati mečku i tražiti vraga, nego pravac šuma u paru. Nabrali šipka, osušili. Takav čaj ne postoji u dućanu. Hodali i hodali, čak sam i dio priče i ideje za novu planinarsku stazu. Nisam ni znala da postoji Slavonski planinarski put, dio rute sam/smo i prošli do sada. Volim nove ideje, nove priče, nove ljude, možda od svega toga nešto i bude. Možda nas pospaja u nekoj pozitivnoj i korisnoj varijanti. Znanja i ljubavi imam. A uvijek se može dograditi i dogoditi nešto lijepo. Neke prepreke savladam sa suzama, neke puzajući, spuštam se guzećki, a neke pjevajući Balaševića, uglavnom.

Imam posla i sa sobom, mada sam se ovih dana ostavila na miru. Dosta mi je i rada na sebi mentalno, sad se bavim formom, hodam i samo hodam, a i fotografiram. Po selu, gradu nije bitno, bitno je samo da je Huawei sa mnom. Uglavnom ga zaboravim pa duplam radnje, a krajnji mi je cilj da mi gospon mob napiše: Potapšajte se po ramenu!” Moram priznati, to me baš čini sretnom, a tek osvojene medalje. Za mene je to praznik, novo otkriće. Nekada se malo vratim trčanju, ali trenutno hodam.

Ta umjetnost koja živi u meni ili ono što ja smatram umjetnošću tjera me na taj neki kreativni izričaj, koji se uglavnom svodi na kič. Ali to sam ja, jednostavna, kičasta, netalentirana bibliotekarica koja svoj posao trenutno voli najviše na svijetu.

Sve analogno me veseli, sve online podnosim, teško, ali podnosim. Ne sviđa mi se ta dostupnost, ne sviđa mi se ta fiktivna povezanost, umreženost, grupe, zvuci poruka, ne volem, opet kao Balašević. Nedostaje mi prava, istinska usamljenost. Piljim na fejsu, zujim na instagramu, radim na yammeru, teamsu, igram se s web 2.0 alatima, odrađujem eTwinning projekte i mislim da nema kraja poslu koji na kraju krajeva u mnogočemu ne izgleda kao posao, nego kao igra. Uglavnom mi blizu učenika ne daju, tako da sam se odvikla galame, cike i vriske, čak ni zvono ne tutnji. Da će mi to nedostajati, ni u snu se nisam nadala.

A živine su terapija, a bogami i obaveza. Naradim se ja oko njih, koliko sam samo govanaca oko pijeska u zadnjih dva mjeseca očistila, a opet koliko su one nečega divnoga unijele u našu kuću. I taj čudak Bubi koji me se boji k’o vraga kad stalno nešto galamim, usisavam i rondam, a on je diva osjetljiva na intenzivnije zvukove. Koliko me znaju naživcirati, toliko mi i razgale srce i dušu. obožavam ih. Uz njih i te neizdrživi webinari postaju izdrživi i ovo čekanje i očekivanje. Sve je uz njih nekako ljepše i bolje.

A ovdje su i neki recepti, načini, savjeti koji vam mogu olakšati ovo blagdansko razdoblje, posebice ovo blagdansko razdoblje u doba pandemije.

I na kraju jedna rolada s đemom od malina i bijelom čokoladom! Evo i u običnoj roladi kiča bez kojega ne mogu!

To je za me kolač

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s