Ne tako obična subota

Ne želim obično više ništa. Niti obične dane, a kamoli obične ljubavi i običan život. Umorna sam od prosječnih, običnih stvari. Umorilo me slušanje drugih, ne tako “običnih”. Dosta mi je kalupa i malograđanštine, tupih, istih priča. Floskula i skupljanja bodova, bez pomaka. Odskočiti od prosječnosti, odskočisti od svih moranja i podrazumijevanja. Živjeti po svom, bez grča, bez opravdavanja, bez dokazivanja, sa stavom. To sam ja, to smo mi, to su naši izbori. Tako se nadopunjavamo i tako vjerujemo da će sve biti dobro, da će sve biti onako kako je najbolje za nas. Propušem si misli i vidim toliko ljepote, toliko neiskorištenog potencijala. Toliko ideja, toliko kreacija, toliko želje, volje, za drugačijim, za boljim. Ovdje, ne, negdje drugdje. Bože, koliko smo mi smiješan narod, sramimo se i sprdamo sa sobom, porušili smo mostove, uništili poveznice. Ispada da smo kroz to uništili sami sebe i s jedne i s druge strane. Jedina razlika je što je s jedne strane minaret, a s druge toranj crkve. To vidiš na prvi pogled, a ostalo ti ljudi dođu i pričaju. Nemaju valjda kome, pa slučajni putnici namjernici su najbolja prilika. Ja nisam razmišljala o tome, meni je samo uhvatiti dobar kadar i trčanje nasipom za labudovima bilo zanimacija, a život je ipak nešto drugo. Život nije fotografija, ali je ljepši ako je uhvaćen pravi trenutak. Priča je i ispričana jer sam ja lovila taj trenutak, ispričala ju je Šoferu neka baka. Pričala mu je o kompi i životu prije rata, o suživotu, o trgovini i prosperitetu. Danas toga ničeg nema. Ostalo samo sjećanje…

Evo idu izbori pa se svi svega sjete, ni vrata više ne otvaram da nam ne asfaltiraju hodnik. Baš kao u vicu, tako i je. Podilazi se suseljanima, stvori se priča, neki dijelovi su uspješni, neke bih isti tren izbacila. Na svu sreću mene se ne pita. Naravno da odmah saznate od susjeda da je tamo najbolje doći s djecom i cijela obiteljska stabla trudnjača. Dobro, dobro, evo maknut ćemo se, neka djeca uživaju. Zato i ne volim ići na takve događaje, uvijek me izbombardiraju svojom malograđanštinom, da ne kažem seljaklukom koji bi u ovom slučaju bio prikladniji, a ja pristojno stojim, odgovaram, potvrđujem i smješkam se. A što bih trebala? Tako su me naučili. ‘Ajde bar su prestali s tim direktnim pitanjima, jesi se ti to udebljala ili je nešto drugo u pitanju? I to sam prije par dana doživjela. Pa dokle više? Koliko god sam se navikla, opet me štrecne. I onda imaš kulturne ljude, koji ne ulaze u intimu, s kojima dijeliš i više nego što treba i siguran si i dobro ti je. Pa nećete nas vi spriječiti uživati, što vas konkretno zanima? Ha, odgovor nećete dobiti. Uvijek su mi emocije u vezi toga svega podijeljene, koliko god imam divnih uspomena, toliko ima i loših. Uglavnom prevladaju one pozitivne, a sitne duše, jal i zavisti nastojim sprati sa sebe ili baš kao i Šofer praviti se da ne znam o čemu se radi. Još kad bih imala u sebi to što ima on, da sam bar napuhanko kao on, ne bi me diralo hrpa toga, niti bih se loše osjećala. Učim se, učim se i dosadna sam i sama sebi kako ne mogu usvojiti takve obrasce ponašanja. Teško je kad si odgojen, da si pristojan, da si susretljiv, realan. Ma jedino što me za to sve veže je škola, a škola je i sada vrhunski odradila svoj posao. To mi je jedino drago, što su na mene utjecali veliki, dobri, mudri ljudi, moji dragi nastavnici, koji su voljeli mene i koje sam ja voljela. To je i sad jedino što vrijedi, jedino što me povezuje i što je i na pojedincima ostavilo traga, valjda bar malo.

I još dekoracije za Uskrs, gnijezda i restaurirani fenjer. Možda su ga moji Ličani donijeli iz Ameriku, iz rudnika u kakvom je stanju. Antikvitet je sigurno, ali nema nikakvu oznaku i tek je malo zablistao, još ima posla. I raduju me cicamace usput i priprema, a krajnji produkt još čeka, čeka vrijeme i jaja. Moram bježat od ove realnosti u svijet kreativnosti. On me spašava i sve ono što želim stvoriti. Spašavaju me šetnje i fizička aktivnost, bijeg iz ove neizvjesnosti što će biti sutra i koliko slobode će nam se ograničiti. Jedino zbog čega sam sretna je činjenica da smo završili Stručnu pripremu za posvojitelje. Uspješno smo edukaciju završili svi i nekad poslije Uskrsa smo u bazi posvojitelja. O Bože, i onda vijest da su domovi za nezbrinutu djecu puni. Recite što god želite, ali mi je to dalo malo nade s obzirom koliko je mala šansa. Možda će nam to ići na ruku pa nećemo čekati zauvijek. Sad nam opet ne preostaje ništa drugo nego čekati. Strpljivo čekati i nadati se i moliti i vjerovati da tamo negdje neko dijete čeka nas kao što mi njega željno i godinama iščekujemo. Pa neka bude kako biti mora!