Toliko sam cvilila što ovo ljeto neću vidjeti more, da se valjda sve urotilo da ga ipak vidim, doduše s pristojne udaljenosti, ali i to se računa.
Umjesto kupanja u moru, odabrali smo planinarenje po Gorskom Kotaru. Toliko neplanskih, spontanih i slučajnih situacija se ispoklapalo, od moga izgovorenoga -‘Ajmo na more, do 15 minutnog pakiranja do pronalaska smještaja googlajući putem do negdje gdje nas put dovede. Najdraži dio vožnje mi je uvijek silazak s autoceste i vožnja starom cestom. Kava u Skradu s originalnim domicilnim dijalektom, do smještaja u sobu s 4 zvjezdice uz pomoć bookinga. Nevjerojatne situacije meni, koja je dio noći provela istražujući gdje bi valjalo sutradan poći i iskoristiti toliko dragocjeno vrijeme. Plan je bio izvor Kupe i planinarska staza od Gornjeg Jelenja preko ulaza Vilje i dalje do vrhova.
Nakon takve lude noći i sanjanja vožnje u fijakeru te planiranja ruta bila sam presretna kada smo otkrili da birtija gdje smo smješteni radi od 6. Odlično, nema gubljenja vremena. Nakon kave i obavljenog wc-a, avantura je mogla početi. Moj pragmatični šofer sve je objeručke prihvatio i još ubacio Delnice i Lidl za doručak, ali i za rezervu. Potočili smo bočice s vodom i krenuli. Najprije do izvora Kupe. Na svu sreću ja nisam vidjela da je pisalo srednje zahtjevna staza, znači dokotrljat ćete se do dolje, ali povratak nazad i taj uspon su me dotukli. Polako i uz motivaciju i razumijevanje svoje bolje polovice uspjela sam s brojnim pauzama preživjeti povratak. Vrijedilo je sve muke.
Sljedeće odredište nam je bilo preko Crnog Luga do Gornjeg Jelena, ali smo tamo naišli na Lokvarsko jezero i Restoran Eva pa se tamo zaustavili na kavu, štrudle s borovnicama i šumskim voćem, ali i na dimljenu pastvu koju smo smazali prije nego sam ju uslikala. Divno je što je šofer dao otkaz, mogla bi ovako zauvijek. Divni su ti prijelazni periodi puni adrenalina i neizvjesnosti, promjene i opcija.
Nakon okrjepe konačno smo pošli do tog Vilja, ali s običnim autom to baš i nije najsretnija ideja. Do parkinga se vozi 15 km po makadamu i to lošem, šofer uporno ponavlja kako si moramo za ovakve avanture kupiti terenca. Kad dobijemo na lotu, onda ćemo sve te naše ideje izrealizirati ili bolje ne. Do tada se megane vozi makadamom i ide. Kad smo tamo došli i vidjeli srednje zahtjenu stazu i uspon i 2 sata hoda, a mi se tamo našli u 14 sati, razuman uzmak je bila bolja polovica hrabrosti. Jednom, na cijeli dan s ovakvom formom se tempira takva šetnja, a do tada se samo fotografiraju mogućnosti.
E sad, kako moj šofer mene poznaje bolje nego itko, a i taj teren zbog rada u dostavi pozna kao svoj džep odvezao nas je na Platak. Malo smo prošetali do jezera, vučnice, Planinarskog doma Sušak i vidikovca. Na čeku nismo mogli, gore lik pazi na požare.
U povratku do sobe smo u Fužinama u Beatch baru popili kavu i poslikali treće jezero taj dan. Ima nešto u tim jezerima kad sam ja u pitanju, baš ih volim. Tako mirna i čarobna voda.
I za kraj pizza i pivo u obližnjoj pizzeriji i lagana šetnja Vratima. Dan za poželjeti, umorna sam i ispunjena i veselim se Opatiji, Rijeci i Trsatskoj Gradini sutra, ups pa to je već danas, baš kao malo prase. Ma ne samo da ću more vidjeti, možda se i okupam, ako mi se bude dalo izdepilirati.
Ne mogu nikako ovo preskočiti, na uranak kad se naparkira kraj tebe bibliobus, shvatiš da su to znakovi, da možeš bježati, ali nećeš pobjeći. To nam je san, jednom kad dobijemo na lotu…
Dnevnik bibliotekarice 