Mogu li ja to?

Možemo li prepoznati čuda, možemo li im se otvoriti?! Nekad me ćopi toliko malodušje da ne vidim ništa, a i ono što vidim, vidim toliko iskrivljeno i grozno kao da mi nema spasa, kao da nam nema spasa. A onda te razuvjeri pogled jedne udomljene mace. Čini ti se kao da ti u dušu može vidjeti. Razuvjeri te neka sitnica, pročitana, viđena i vrati ti vjeru i volju za sve, za štošta. Čak sam počela razmišljati i o tom ostavljenom doktoratu, čak ne ni na pola puta, nego pred kraj. Progoni me i ne da mi mira, možda je to već dobar znak da ću i index pronaći, ostao je negdje po putu. Dr. sc. mi sad ni nije tako odbojna varijanta, a čini mi se da se iskustva i materijala nakupilo podosta. Izgleda da je i taj strah od svih tih sranja popustio kad se usudim nešto planirati, na nešto drugo pomisliti osim na to da ostanem zdrava i ja i svi oko mene. Posvojenje stoji, nitko ne zove, čekamo edukaciju, pitam se do kada? Zašto je moj život uvijek na nekom čekanju i onda mi se još sere kako sam nestrpljiva. Pa sve što sam u životu postigla ili sam čekala ili sam se krvavo pomučila da do toga dođem. Ništa mi nije išlo glatko, koliko god se to drugima sa strane činilo da ide. Namučila sam se i načekala, i još čekam. Kad vidim kako neki nikakvom svojom zaslugom do takvih nekih jednostavnih, prirodnih stvari dolaze, duša me moja boli. Još mi je najdraže kad mi se to nabije na nos. Vidi kako je lijepa bebica, na mamu je. To što cijela obitelj plače godinama od te nesretne udaje, to više nikoga nije briga, bitno je samo da je lijepa na mamu ili kako su to već veliki dečki i slične njima najbitnije pizdarije. I što ja drugo mogu nego posramljeno pognuti glavu jer stvarno najprirodniju stvar na svijetu ne mogu realizirati. Ne smijem ni komentirati, ne! Samo se diviti njihovim derištima i lošim odgojnim metodama. Jer šta ja znam, ja nisam mati. A kad kažem metode kako se baviti djecom, što čitati, kako im pomoći, onda začepe te svoje lajave gubice i u čudu me gledaju. Da, bavi se s tim djetetom, pročitaj, pogledaj što stručnjaci kažu, posavjetuj se s nekim. Zašto ga oštećuješ, glupačo i sve začarane oko tebe, a nijedna ne vidi dalje od nosa. Posljedice su evidentne i kad opet svi budu plakali meni će se čuditi što me ništa neće čuditi i što ću im za sve moći dati logično objašnjenje koje one, kao što ni sada, tako ni tada neće htjeti čuti. A što i ja imam od toga, zato i ignoriram i pravim se da ne shvaćam. Valjda zato toj djeci i ne daju blizu meni, jer nisu djeca glupa, ona bi brzo shvatila tko, što i kako pa ih je jednostavnije maziti i podilaziti im bez uviđanja dugoročnih posljedica. Da kojim slučajem imam svoje dijete, samo bih se molila da ga ne oštetim kao što je većina materešina oštetila svoje uglavnom sinove. Evo u krugu od 30 m, njih dvojica blizu 40, a jedan na pragu 30-tih drže se za maminu suknju i ne znaju se od nje maknuti, a ni one od svojih sinova. Bilo što da kažeš tim ženama ti si im kriv jer nijedna ne vidi sebe kao problem i to je bitka izgubljena u startu. A sve su radile za njih i još uvijek sve rade za njih, nisu oni jedini primjer, samo su mi oni svaki dan pod nosom. Istovremeno mi je i žao i nije mi žao, one se međusobno ne mogu smisliti, a u suštini su iste. Isti profili prezaštitničkih majki koje su svoje sinove napravile ovisnima o sebi jer im je nešto nedostajalo, a one su bile šefice i može li biti slučajno da su sve udovice? Bože, ima li tajne dobrog odgoja, ima li nekih svijetlih primjera, može li se roditeljstvo naučiti, pomažu li svi ti silni priručnici i pročitane knjige? Dok ovo tipkam vidim se kako donosim sve one silne knjige iz knjižnice i natjeravam i sebe i svog šofera čitati i praviti bilješke, ako treba, da bismo se usuglasili i ne oštetili dijete. I ovako puno razgovaramo, pokušavamo pronaći ravnotežu, uskladiti se međusobno. Ljubavi mislim da imamo, ali smatram da ljubav nije dovoljna. Stoga literatura, pametni suradnici, malo sreće, Božja volja i nadam se najboljem. Imam li snage, imam li znanja, imam li ljubavi? Vidjet ćemo, volju svakako imam.

Ta planinarenja nas zbližavaju, te šetnje nas uravnotežuju pa i kad bježimo pred divljim svinjama koje naganjaju lovački psi. Trčim koliko me noge nose i ne osvrćem se, spašavam živu glavu, a moj šofer istovremeno me i smiruje i natjerava. Stvarno je svašta moguće nedjeljom prijepodne u kratkoj šetnji kraj obližnjeg jezera. Volim što se volimo, potičemo i stvaramo, imamo ideje, imamo planove. Nešto će biti, sve više i uživam u tom putu, a ne u ciljevima. Većina se puta boji, ja sam se nekako riješila straha i ne skrivam se, jasno iznosim svoje stavove i borim se za svoja prava. Sitno, ali meni jako značajno.

I obraduju me labudovi i mali plavi cvijet na ulazu u šumu koji se zabunio za vrijeme. Obraduje me uspjeli kolači i mak i višnje i cimet i bademi, obraduje me liker od mente i drijenka, više boje likera i kompozicija, nego rakija. Obraduje me Bubi i njegova sreća i predanost tijekom naših šetnji i planinarenja. Obraduje me život ponekad, baš kao i ovaj snijeg koji mi je jutros razgalio dušu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s