“Jesam li lud da vidim ono što drugi ne vide ili su ludi oni koji su odgovorni za sve ovo što vidim?”
– Lav Tolstoj
Ima li išta uopće smisla, postoji li netko tko to od gore stvarno sve vidi? Kako su moguće neke stvari u 21. stoljeću? Zar je opet sve tako neizvjesno? Tko o tome odlučuje? Zar u svojih 40 godina postojanja moram preživjeti rat, pandemiju i živjeti u strahu od još jednog rata, od nuklearne katastrofe. Ah, tako i tako sam kao dijete sigurno bila ozračena. Sjećam se kako su me sa dvorišta odvukli u kuću i zaprijetili da više slučajno ne izlazim. Utjerali su me u kuću kad su saznali, možda i nakon par dana, kad su stigle vijesti o Černobilu. Nisam jedina, ima nas takvih, ozračenih, koliko hoćeš. Pa evo tu smo i dobro smo, valjda će opet tako biti. Slomili me novinari, vijesti i sve što se događa. A kako ja mogu utjecati na to? Mogu jedino ignorirati i misliti na sebe? Je li to sebičnost? Je li ta empatija opravdana ako nas uništava? Zašto se drugi mogu isključiti, a ja ne? Kako da me to sve što se događa ne dotiče i kako da ne promišljam o svim mogućim posljedicama? Apokaliptične scenarije vidim, predosjećam, a opet sam mirna. Mirna sam i sigurna da je ovo najporaznije razdoblje ljudske povijesti. Nitko nije evoluirao kad je rat u pitanju. A mali ljudi su opet najopasniji. Oni koji od zloće nisu stigli narasti. Tragično je što su njihove žrtve nevini. I opet se ta usrana povijest ponavlja i opet nitko nije ništa naučio i zlo opet vlada. I vladat će. To je neminovno, a žrtve će se brojati i pisati epitafi znanim i neznanim junacima. A meni je i dalje najveće junaštvo dezertirati, pobjeći od svega, a onaj tko ima tu suludu ideju neka se za nju bori. Čemu žrtve nedužnih? I koliki idioti pojedini ljudi mogu biti? Idioti su svagdje oko nas i to je neosporan podatak i opasan. Valjda mi se sve te proživljene traume vraćaju, skrivanje u podrumu, priče, razdvajanje od obitelji. Kakvi su to horori, tek sad vidim kad gledam druge kojima se to događa. I onda to netko scenira opet i opet se događa i kao da nitko iz ničega ništa nije naučio. Kako da ne suosjećam, a samo mi se plače kad sve to gledam. I događa se i stvarno je i nevjerojatno je. Kako? Zašto? Što li će biti? Što je sljedeće? Kad je dosta?
Tješim se i bježim od svega u svoje druge sigurnije svjetove. Previše stvarnosti je otrovno. Mijenjam se, odlučnija sam, stojim iza svojih riječi, hrabrija sam. Ima suza i ima razuma. Ustajem protiv apsurdnosti, makar svi drugi šutjeli, makar svi drugi odobravali. Nekada je potrebno reći dosta. Pa što i ako sam krivo procijenila, pa što i ako sve ostane isto, bar sam pokušala, bar sam ukazala na zdrav razum, neki se niti to ne usude. Teško se boriti s vjetrenjačama, teško je biti dio mase i ne sagledavati stvari iz svog kuta, iz svoje perspektive. Je li to prokletstvo? Ne mogu se pokoriti, ne mogu bar ne komentirati. Svoj svijet bojam bojama proljeća i nadam se da ću i drugima uspjeti bar malo obojati i da će to ludilo prestati, da ću uspjeti ukazati na suludost pojedinih moranja i da ćemo svi prestati biti ovce koje bespogovorno odrađuju sulude nametnute zadatke. Pravdaj svoje postojanje i posao na neki drugi način, a ne maltretirajuć nas svojim tablicama u Wordu. pa tko još tako statistiku prikuplja, što će ti svi ti podaci kad ih nigdje nećeš izložiti, kad nemaju nikakvog smisla, a kompletna statistika postoji u aplikaciji i do svih tih podataka dođeš jednim klikom. A neki i dalje šute!
Dnevnik bibliotekarice 