Zar je to život?!

“You came into my life – not as one comes to visit (you know, “not taking one’s hat off”) but as one comes to a kingdom where all the rivers have been waiting for your reflection, all the roads, for your steps.”

Vladimir Nabokov, Letters to Vera

Sad, kad to vidim, kad sve te fotografije posložim, sve mi opet ima smisla. Sve mi opet procvjeta, raznježi me i utješi. Ima to sve smisla, ima nade. Ponekad je zaista teško. Teško je ustati i smisliti ispriku za dan, za postojanje. Je li to depresija ili mirenje sa sobom. Ne mirim se ja lako. Zato psujem, psujem puno i strašno. Nekako ne mogu vjerovati da mi se događaju stvari koje mi se događaju i pomiriti se s tim da sam zapela tu gdje jesam. Nisam si takav život planirala. Možda sam se samo htjela uklopiti, da ne odskačem previše. Ali netko je očigledno sa mnom imao drugačije planove. Možda bi bilo lakše kada bi iskreno o svemu progovorili i drugi. Malo je istine oko nas, čak i od onih najbližih, premda ih ne mogu kriviti, njima je tako lakše. Oni svoje boli prikrivaju i ignoriraju, o njima nikome ne govore. Ja ne mogu, ja govorim, a njima je problem slušati moju bol. Navodno sama sebe mučim. Uglavnom mogu izaći iz tih svjetova, uglavnom prevladam tuge, ali ti neki dani u mjesecu koji krvlju čiste organizam, kod mene ga redovito čiste i suzama. Ludilo koje je izvan moje kontrole, očaj koji napuhava i satire tijelo i um svaki mjesec iznova doslovce me uništavaju. Kojekakvi filmovi vrte se po glavi, a ono izgovoreno često ledi krv u žilama. Nema tu utjehe, jedino što mogu je čekati da prođe. I prođe, samo dokada više. Do kada će me uništavati spoznaja da nešto u životu nije išlo. I opet me vuče na dno, utapa me i guši. Toliki crni scenariji okupiraju mi misli da sam odlučila potražiti pomoć. Ne mogu više ovo prolaziti iz mjeseca u mjesec, hoću sabur, strpljivost, dostojanstvo. Skrivam ja sve to pred drugima, a ustvari raspadam se na očigled. A joga kao da to još pogoršava, kao da stotinu sranja nakon nje isplivava na površinu i koja postoje i koja ne postoje. Neka izlaze, možda ih se riješim.

Jesmo li slabići ako tražimo pomoć? Obiteljska anamneza mi ne ulijeva povjerenje i možda mi je krajnje vrijeme čupati se iz tih svjetova. Želim izbjeći ta pomračenja, želim svoj život nazad u ruke sa svim onim kakav je. Želim ga prihvatiti i boriti se, ne želim odgađati i odustajati. Želim razboritost i lucidne misli, konstruktivne ciljeve i ljubav. Ljubav želim dati i primati. Želim kvalitetne odnose i ne osuđivanje. Potreban mi je mir duše i red u glavi. Moram isprazniti te kaose da se mogu posvetiti onome što želim, onome što me pritišće i čega se zaista želim riješiti pa što god tko o tome mislio. Nisam ja tome kumovala, a opet uvijek se nađe pametnjakovića koji u svemu vide loše. Neću više čitati komentare ljudi koji su uglavnom otrovni, a i kada su sladunjavi mene nerotkinju vrijeđaju i podcjenjuju. Ne mogu vjerovati da živimo u 21. stoljeću i da se sve ovo događa, da ljudi žive s takvim uvjerenjima, tome se čudim, a onda vidim što se događa u Ukrajini i shvatim da su ljudi najveće zlo koliko god se mi zavaravali i možda tješili da nije tako. I zato biram životinje, a ljude koji ih ne vole obilazim u širokom luku. Ne mogu ni one koji životinjama oduzimaju one njihove primarne instinkte i tretiraju ih kao djecu, bome ni to ne mogu, a one kojima se trebam opravdavati i koji stalno nešto komentiraju, ma odi u vražiju mater okanite me se. Moja mama se jako boji, moja žena, moje dijete se boji… neke reakcije koje sam vidjela kod ljudi na psa su isto tako za obradu. Jako se bojim, pa idi liječi se jebo te, šta to kriješ u sebi kad te životinja ne može smisliti? A nitko me ne može uvjeriti da životinje ne znaju i ne osjete… nepogrešivo je svaki puta procijenio tko vrijedi, a koga treba pojesti!

Ušarenim život cvjetnom salatom, napravim tjesteninu zelenu od blitve, narančastu od mrkve i crvenu od cikle dok slušam webinare i online konferencije da se smirim, da koliko toliko pratim i sudjelujem. Napravim tortu s kokosom, vanilijom i jagodama i ta torta donese toliko ljeta i egzotike u tmurnu, kišnu nedjelju koju na kraju obasja sunce. Tjesteninu ću vam slikati, oni široki rezanci… odličnu foru je Željka Klemenčić rekla u 3,2,1 kuhaj, njih u Slavoniji zovu šamaraši. Šamaraši sa šalšom, sa slaninom, sa kobasicom, sa najfinijim mljevenim mesom iz te plodne Slavonije kojeg smo nabavili preko rodbinskih veza uljepšaju mi dan. I da babuška sam, nisam boginja i stara sam neka duša jer mi nije problem slušati etno muziku na Prvom programu Hrvatskog radija i mijesiti rezance. Osjetim tu Slavoniju na svoj način i volim i njegujem onako kako je meni srcu drago, a ne onako kako to rade drugi i kako bi sve nas natjerali da igramo u kudu.

I onda nakon dugo vremena, tri genijalna koncerta. Rundek moja velika ljubav i uzor, Massimo kojemu smo trebali mi, a bome i on nama – publici mislim i Belan, čovjek pozitiva, u našoj Kazališno koncertnoj dvorani. I tri predstave Korak po korak, Ne daj se Njofra i Viđenje Isusa Krista u kasarni v.P. 2507. ipak su mi ovaj život učinile lijepim. Svaki susret i planiranje s kim na što ići, pozivanje i pozivi te inspiracija vrijedile su svake uložene kune u sebe i u umjetnost.

A knjige, moje najdraže suputnice na ovom putovanju zvanom život opet su mi osvijetlile pute, donijele nova iskustva i ideje. Samopomoć i žensko pismo i meni ne treba ništa više. Hvala Marina, Slavenka, Irena, Julijana, …

Kako naći vrijeme za sve što želiš u danu i kako realizirati sve što zamisliš? Kako se koncentrirati samo na jedno? Bojim se da mi to malo života ne prođe radeći ono što me ne veseli, umjesto onoga što možda koristi drugim ljudima, a i meni samoj. Volim stvarati rukama, volim kreirati nove stvari, slikati, bojati, a kako za sve to u danu pronaći vrijeme, a u zadnje vrijeme i volju? To je ono što me počelo brinuti… što mi treba odmora i što mi se sve teže pokrenuti. Moram se riješiti tih blokada.

Uglavnom se zadnjih 4 mjeseca mučim s engleskim jezikom. I mogu se pohvaliti da je napredak ogroman, samo što želim više, želim fluentnost. Da, platila sam tečaj kolegici i tri mjeseca išla 1 sat tjedno što se i nije pokazalo baš najučinkovitije premda je napredak očigledan. Ako želite učiti, nije bitno što, predlažem vam stranicu https://www.udemy.com/ na kojoj imate hrpetinu tečajeva i uz malo sreće možete uloviti popust, pa tečaj platiti svega par Eura. Kad bih bar pronašla izvornog govornika koji bi sa mnom imao volje razgovarati pa da steknem tako potrebno samopouzdanje i konačno popričam. ma ne mora biti ni izvorni govornik, samo netko tko zna, ako netko zna rješenje neka mi javi. Hvala…Do tipkanja i čitanja dragi ljudi, žao mi je što ponekad zacrnjačim, samo se nadam da ću iz te tame pronaći izlaz kao i svaki puta do sada.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s