“Nečiji život ima vrijednost dok god pridaje vrijednost životima drugih, kroz ljubav, prijateljstvo, bijes i strast.”
Simone de Beauvior, Strast, 1970.
Ponekad se skrijem od svih u svoj mali kutak svemira i koliko god mi nedostaju ljudi, susreti, razgovori i druženja, toliko se nastojim resetirati i napuniti samoćom, napuniti sobom. Nije to bijeg, to je naprosto potreba, izolirati se bar na tren, bar na pola dana. Ustaliti neke svoje rutine, ispuniti neke svoje snove, baviti se i dovršavati nedovršeno. Uživati i ludjeti u procesu istovremeno. Nekad pogoditi srž, nekad promašiti apsolutno sve. I opet krenuti ispočetka. Nadahnuti se nečijim iskustvom, nečijim radom, nekom knjigom, nekim stihom, pjesmom, notom, riječju, slikom, fotografijom, nečiji prisustvom. I ništa mi više nije potrebno. Takvi trenuci i spoznaje da mogu sa sobom u samoći, u (ne)miru provesti dan. Zar je bitno? A iz dana izađe svašta, nikad se ne zna. Nekada predivno, nekada se skupljam sa dna, malodušje i razočaranje razaraju. Poskupljam se i opet iznova nađem razloga za prevariti dan, za nastaviti. To je ravnoteža, ta spoznaja da te neki ne vole i da te uporno loše vrednuju. Možda sam zaista loša, možda sva ta moja nastojanja za poboljšanjem su slijepe ulice i tapkanja u mraku koja ustvari nikoga ne zanimaju. Možda griješim, sagorijevam i dajem se u potpuno pogrešnom smjeru, ali trenutno ne znam drugačije. Nisam još našla tu knjigu u kojoj piše recept. Pronalazim samo segmente koje si slažem kako mi odgovara, za drugo ne znam. Nemam tu količinu životne mudrosti da me ne diraju neke stvari, da se znam izdići iznad njih. Loš sam učenik, ponavljač rekla bih.
I samo neki susreti su u stanju dati odgovore, otvoriti oči i iz perspektive zahvalnosti za dobar i koristan savjet i ne uplitanje tamo gdje ti nije mjesto. Potvrde se neke sumnje, neke patnje su odabrane, neki odaberu bezizlaznost i žive s tim kao s najboljim izborima. Neki izbori su manje mudri, neki su stvar principa, neki možda najbolje što nam se u životu moglo dogoditi. I život ide, stvari se događaju, na neke možemo utjecati na većinu ne. I životni ciklusi, priroda i mi poštujemo se i volimo nježno i snažno. Poštovanje i povjerenje ključ su dobrih izbora i sreće. A što bi sreća bila bez onih par kamenčića u cipeli koji nas podsjećaju, da su i oni dio cjeline. možda i najvažniji jer daju protutežu, jer daju balans.
I dosade neke stvari, mijenjamo se mi, mijenja se okolina. Nešto uspije, nešto ne, neke stvari nam ni ne priušte takva zadovoljstva koja smo mislili da hoće. Ne mogu se kupiti osjećaji, a neke kupljene sitnice baš legnu na svoje mjesto i uveseljavaju kao i osoba koja nam ih je namijenila, koja ih je za nas izradila. Neki inspiriraju, a neke želite zaboraviti što prije. Neki vas prevare, zarade na vama, uzmu i obećaju što nikada neće ispuniti, neki naprave i više nego što je dogovoreno. Neki imaju svoj stil, neki žele biti ono što nisu, neki su i više od onoga što žele bit, ali to ne prepoznaju.
A čarolija je svugdje oko nas. Ponekad si i sami trebamo priuštiti te čarobne trenutke. Neki su čarobni samo na fotografijama, u stvarnosti neotpornost na alkohol i sunce pretvore jednu čaroliju u mamurno poslijepodne na svu sreću sa slabom glavoboljom. I treba nam više ispušnih ventila, okrjepe, inspiracije. Ima je svagdje samo treba krenuti i znati ju prepoznati. Ne vide to svi.
I samo malo detalja iz mašte pretočiš iz ideje u stvarnost i nastaju prava mala remek djela. I evo upravo dok tipkam rodile se nove ideje, … Na svu sreću znam tko i kako ih može realizirati. I slikam more i nebo, otok sa svjetionikom, a u mislima mi samo jedna knjiga i jedna autorica… i prepoznala je!
Dnevnik bibliotekarice 