Snijeg je prekrio…

Daj da mi duša prolista, u snu da zazeleni.

_{Vesna Parun, Tijelo i proljeće}

Neka snijeg prekrije ovu tamu i beznađe koje nas okružuje. Neka bjelina bar prividno ukloni svu bol i nataloženu tugu. Možemo li se izdići iznad zavisti i jala, tuđih ogorčenosti. One su najgore i teško im se suprotstaviti. Pustimo li u trenu nas može progutati to čudovište ogorčenosti. Čudovište ogorčenosti sobom, drugima, svojim i tuđim životima. Svjedočim njih par koji se bore, ali gube bitku i to je ružno. Ja se još ne predajem, obuzme me očaj, tuga, strašno opsujem, ali se ne predajem. Ne mogu zavidjeti, ne mogu svoj očaj liječiti na drugima niti mi pomažu tuđe tuge i boli. Liječim ga sa sebi bliskima, pričam, govorim, pišem. Izađe to iz mene, što opet ne znači da se mogu nositi sa svim tuđim ogorčenostima. Ne znam, ponekad se samo okrenem i odem. Pokušavala sam razumjeti, ali jednostavno ne ide. Nema se što tu razumjeti, oni traže žrtvu, nekoga na kome će liječiti osobnu frustraciju i kome će lijepiti etikete kako oni smatraju, jer ne slušaju, nije njima potreban sugovornik, oni samo sebe čuju i guše i nameću. Ne čudim se više ljudima koji samo odu, koji se ni ne pojave da se ne dovedu u situaciju suočavanja. Izbjegavaš, ignoriraš, toleriraš, poslušaš, nema tu efekta, nema tu sugovornika, nema tu osobe. Veliki su ljudi koji su pomireni sa sobom i onim što jesu. Ružno je kada ti nitko ne odgovara, kada samo tražiš ono što ne valja, kada sa svakim moraš doći u sukob. Ne mogu nam svi odgovarati, ali da baš nitko ne može zadovoljiti tvoje sulude kriterije? Imaju ljudi svoje živote i žive ih najbolje što znaju. Nisam od udruživanja, a nekako se uvijek njih više mora udružiti protiv mene. Pristupam ljudima otvorena srca, ok imam tu i tamo neku predrasudu, neke stvari mi se gade i ne mogu protiv sebe. Nekultura, kašljanje bez ruke na ustima, unošenje u lice, nametljivost, oprostite mi molim vas, ali kako to tolerirati? Ne mogu ni perfekcionizam, najradije bih takvoj dala otkaz jer vječito unosi nemir među kolege i napada, skače u oči. Budi sposobna, svaka ti čast, ali pusti druge da dišu prema svojim mogućnostima. Ne mogu spore, ne mogu ulizice. I nije istina da nema korektnih, da nema mudrih, odmjerenih, pametnih i divnih ljudi. Ima. I hvala nebu na tome.

Ne mogu protiv sebe i svoje introvertiranosti, uživam tipkajući ovo sada, a opet uživam kad je veliko društvo, galama i gužva. Dobra glazba, potresna predstava, inspirativni ljudi, oni koji se ne predaju. Volim ih i poštujem. Takvi su mi nagrada za sve one prazne otvorene školjke, napokon se pojavio pokoji biser. Pokaže se i razazna što je vrijedno i nauči se čovjek sam sa sobom biti i uživati u sebi i svojem svemiru. Teško je za povjerovati, ali neki ljudi jednostavno ne znaju uživati, ne znaju se prepustiti ovom danu, ovim divnim pahuljama koje nas jutros nagrađuju i snijegu i bjelini pijući topli čaj ili kavu iz tople kuće, s radnoga mjesta. Nisam sigurna da postoji išta ljepše od predenja maci ispred tople peći, psa koji te dočeka kao najdivnije biće na svijetu i fine hrane, one s mirisom dima i okusom djetinjstva. Veliki planovi padaju u neki drugi plan, a opet znaš da su za tebe predodređeni i da nema povratka. Pitanje je samo kada će se realizirati. Ništa nije vrijedno niti fizičkog, niti mentalnog zdravlja. Ovaj odmor i ovaj odmak je samo prostor za punjenje baterija i suočavanje s novim izazovima. Tako mi je bilo potrebno. Nekako vjerujem da će sve kao i do sada sjesti na svoje mjesto, naravno da bez predanog rada ne može. Spremna sam i nadam se najboljem, vjerujem i hrabrim se, odupirem se malodušnosti koja me u zadnje vrijeme jako obuzima. Odatle vjerojatno i takve reakcije, odatle i ta snaga za suprotstavljanjem. Dosta je bilo šutnje, pristojnosti i pognute glave, nekada se jednostavno treba suprotstaviti i zauzeti za sebe. Tko će, ako nećemo mi sami? Treba li stvarno dozvoliti iživljavanje i treniranje strogoće. Dosta, dosta, dosta. Nije bitno o kome se radi, svi se mi volimo osjećati važni i bitni. Odlučila sam si biti važna jer jesam važna kao i svako drugo stvorenje ove čarobne planete, ponekad toliko okrutne i odvratne, a ponekad predivne i toliko neobično različite.

Odvažim se i upustim u avanture koje razotkrivaju sve, nema pretvaranja, nema namještanja, tako je kako je. Pobijedim otpore i pobijedim strah. Predstavim se u najboljem svjetlu i svijetlim. Neki ne mogu podnijeti svjetlost, guši ih njihova tama. Neki svijetle jače od mene, divim im se i upijam njihovu snagu. Preklapaju nam se sudbine i slični životni putevi, a opet smo toliko različiti. Ljudskost se prepoznaje u svakom obliku. Slične osobe i karakteri privlače se bez neke potrebe za objašnjavanjem. Cijene se neke druge, prave vrijednosti. Okruženje diktira priče, ne moramo imati istu pozadinu da bismo se razumjeli i podržavali. Mogu nam životne priče biti potpuno različite, dijametralno suprotne, ali se možemo radovati susretima, uspjesima, tješiti i plakati skupa. Proširiti obzore, vidjeti s visine pogled koji se pruža u beskraj, otvoriti um, srce i upiti svaki tračak svitanja, sumraka, svaki trag svjetlosti namijenjene svima.